Tellervo Kalleinen
Umjetničke prakse Tellervo Kalleinen (1975, Lohja, FI) i Olivera Kochta-Kalleinen (1971, Dresden, DE) kreću se od organizacije događaja poput Prvog samita mikronacija u Hesinkiju preko snimanja filmova u suradnji s volonterima do performansa i predavanja. Njihove recentne aktivnosti obuhvaćaju projekt Complaints Choir (Zbor pritužbi) te film o utopijskim zajednicama u Australiji, The Making of Utopia.
Urednici su dvaju knjiga o mikronacijama, a zajedno s umjetničkom grupom YKON pripremaju sljedeći samit mikronacija na Brijunima. Video projekt In The Middle of a Movie, u kojem amateri režiraju kratke filmske scene u vlastitim domovima, predstavljen je u muzejima i galerijama širom svijeta. Suradnički radovi Tellervo Kalleinen i Olivera Kochta-Kalleinen predstavljeni su između ostaloga u sljedećim institucijama i manifestacijama:P.S.1, New York; Sparwasser HQ, Berlin; Signal Galleri, Malmö; Hamburger Kunsthalle;Momentum 06, Norveška;Singapore Biennale; Galerie für Landschaftskunst, Hamburg;MOCA Taipei; S.M.A.K, Ghent; KUMU, Tallin; ARS06, finski muzej suvremene umjetnosti KIASMA, Helsinki.
Predstavljanje i razgovor s umjetnicom
petak, 03.10.2008. u 19.00
polukružna dvorana &TD-a
SC, Savska 25
Complaints Choir (Zbor pritužbi), 2005. –
U svibnju 2005. pozvali smo stanovnike Birminghama da se žale na sve što požele, a svoje pritužbe otpjevaju zajedno s kolegama. Projekt je bio otvoren svima – nisu se tražile pjevačke vještine. Puno je ljudi poslalo svoje pritužbe – o Birminghamu, o drugim ljudima, o svjetskim pitanjima te najčešće: o sebi samima. Na koncu se projektu priključilo petnaest ljudi, koji su imali hrabrosti da preuzmu odgovornost za svoje pritužbe. Sudionici su za vrijeme dvotjedne radionice uz pomoć lokalnog glazbenika pritužbe preoblikovali u impresivnu zborsku pjesmu. PrviComplaints Choir of Birmingham požnjeo je neočekivan uspjeh i uskoro su počeli pristizati zahtjevi s raznih strana svijeta. Do sada su zborovi pritužbi organizirani u: Birminghamu, Hamburgu, Helsinkiju, Sankt Petersburgu, Poikkilaaksou, Jeruzalemu, Melbourneu, Budimpešti, Chicagou, Singaporeu, Malmöu, uvijek u suradnji s lokalnim muzičarima.
Pritužbe koje čine pjesmu su različite, od malih dnevnih iritacija do globalnih problema. Sve što nekoga uistinu smeta je koristan materijal za zbor. U Birminghamu, primjerice, su se ljudi tužili na neljubazne vozače autobusa, trule banana i spore kompjutere. U Helsinkiju su najomiljenije teme bile zvuk mobitela, ljudi koji smrde u javnom prijevozu i činjenica da Finska na natecanjima uvijek gubi od Švedske. Dok je pjesma iz Hamburg-Wilhelmsburga bila sadržajem više politična, stanovnici Sankt Petersburga su istaknuli duboka ljudska pitanja poput: “Žalim se na egzistencijalni užas”.
Summit of Micronations (Samit mikronacija), 2003.
Mikronacije su samostvorene i uglavnom nepriznate zemlje – često inicijative jednog do dvoje ljude. Većina ne vlada fizičkim teritorijem, pa ipak mnoge od njih imaju nacionalne simbole poput putovnica, zastava i nacionalnih himni. U kolovozu 2003. organiziran je The First Summit of Micronationsu povijesnom okružju kuće Finlandia u Helsinkiju. Trodnevni događaj obuhvaćao je zatvorene okrugle stolove, diskusije, gala večer i privremena veleposlanstva.
Grupa YKON osnovana je 2005. kako bi nastavila istraživanje fenomena mikronacija. Članovi: Sasha Huber, Tellervo Kalleinen, Oliver Kochta-Kalleinen Petri Saarikko, Tomas Träskman.
YKON na mikronacije gleda kao na uzbudljiv teren za igranje s različitim idejama o mogućim svjetskim poretcima te za skretanje pažnje na besmislenost nacionalnih rituala. Grupu fasciniraju različite priče o tome zašto i kako su različiti pojedinci odlučili proglasiti svoju vlastitu državu.
Do sada su održali brojna predavanja o povijesti mikronacija i utopijskim zajednicama, a trenutno radi na organizaciji sljedećeg samita na Brijunima.
The Making of Utopia (Stvaranje utopije), 2006.
The Making of Utopia portretira četiri utopijske zajednice u Australiji: Bodhi Farm, Dharmananda, Equilibrium i Moora Moora. Video se temelji na pričama koje su zajednički ispisali članovi zajednica. Rad je 60-minutni film u kojem fikcionalni filmovi, intervjui i situacije s radionice čine jedinstvenu sliku zajednica.
Australija ima dugu povijest utopijskih zajednica još iz 19. st. Velik broj zajednica nastao je kao posljedica festivala Aquarius – australske verzije Woodstocka – koji se odžao u ruralnom području Nimbin 1973. Neki od posjetitelja ostali su na tom prostoru pretvarajući fantazije o razmjeni zemljišta u stvarnost. Dok se većina postfestivalskih zajednica raspala, sudionici projekta The Making of Utopia uspjeli su održati zadružni način života preko 30 godina te su postali modelima za slične eksperimente. Jedina je iznimka Equilibrium Inc. – grupa ljudi koja je upravo u procesu planiranja organizacije planirane zajednice pokraj Sydneya.
Kalleinen i Kochta-Kalleinen su zajednicama poslali otvoreno pismo pozivajući ih da se pridruže radionici i napišu scenarij za igrani film o sebi samima. Osnovno pitanje koje su umjetnici postavili zajednicama ticalo se aktualnog sukoba između utopijske vizije i zadružne stvarnosti. Svaki od četiri scenarija snimljen je u okolini zajednice, a protagoniste igraju njihovi članovi.
Razgovor
Lene: Kako vidite odnos između individualnog i kolektivnog, i kako mu pristupate u svom radu?
Tellervo: Naći ravnotežu između individualnog i kolektivnog popriličan je izazov u ljudskom životu. Moramo naučiti živjeti u zajednici, ali i razvijati vlastitu individualnost – treba misliti na opće dobro, ali i biti odgovoran za vlastite granice i vlastitu dobrobit. Susrećemo se s ovim pitanjem na osobnoj, ali i globalnoj razini. No, u našoj kulturi zajedništvo je vrijednost koju se ne cijeni previše. Vjerujem da se u našem društvu mnogi osjećaju loše upravo zbog manjka osjećaja zajedništva. Ta je tema pokretačka snaga mnogih mojih radova.
Lene: Možda se to o čemu govoriš ocrtava u načinu na koji ljudi doživljavaju vaš rad, na primjer projekt Zbor pritužbi – ljudi vrlo pozitivno reagiraju, osjećaju da ih se to tiče. Naravno, mogli bismo to objasniti i činjenicom da je tema rada vrlo pristupačna jer većina razumije ideju prigovaranja. Međutim, smatram da je u ovom slučaju privlačan i taj osjećaj uključenosti; dopušta vam se da sudjelujete i osjećate se dijelom nečeg kolektivnog. Upravo razlika između doživljaja publike pri recepciji rada i onog kojeg imaju sudionici radionice stvara finu ravnotežu između osjećaja zajedništva i nečega što može (ili ne može) dotaknuti granice između osobnog i politike, ovisno o situaciji.
Tellervo: Kako je svatko bio dobrodošao da se pridruži zboru te kako su svačije pritužbe mogle postati dio pjesme, promatrači su mogli dobiti osjećaj da bi i oni mogli biti ti koji, zajedno s ostalima, pjevaju svoje pritužbe. Usuđujem se ustvrditi da je na taj način voajerizam, koji je često dio iskustva promatranja takvih radova, zamijenjen spontanim osjećajem zajedništva.
Oliver: Ideju zajedništva nikada se nije posebno poticalo u društvima u kojima sam ja odrastao i živio. Čak i u Istočnoj Njemačkoj o zajednici smo govorili koristeći vrlo općenite pojmove kao npr. “svi su ljudi braća…”. O ideji zajedništva na njenoj osnovnoj razini nikada se nije zaista raspravljalo, jer je se smatralo prijetnjom (s razlogom). Najjači sam osjećaj “totalnog” zajedništva imao tijekom revolucije u Istočnoj Njemačkoj 1989. godine. Ljudi svih dobi, porijekla i zanimanja izašli su na ulice, činilo se tada da su sve bivše podjele bile izbrisane; ispostavilo se da je tek tada nametnuti slogan “Svi su ljudi braća (i sestre)” postao stvaran. Nije lako opisati takva zbivanja, a da se ne pribjegne klišeiziranju; u svakom slučaju bilo je to vrlo snažno iskustvo. Ipak, nakon otprilike jedne godine je izblijedilo, kada su maha uzele društvene podjele koje su stvorile široke rascijepe među ljudima. Po preseljenju u zapadni dio Njemačke susreo sam se s “izgradnjom zajednice” na internetu. Krajem 90-ih moglo se doslovce sjesti i promatrati kako web zajednice rastu u stvarnom vremenu. Ne govori li puno činjenica da moramo stvoriti nove teritorije, novi prostor, virtualni svijet, kako bi omogućili i podržali zajedništvo? Ako pogledamo u fizički svijet, posvuda se susrećemo s blokadama i barijerama zajedništvu. Pogledajte primjerice arhitekturu: zašto se krovovi kuća ne koriste kao zajednički prostor stanara?
Tellervo: Nadamo se da će Zbor pritužbi uspostaviti “zajednicu u vremenu” tako što će pritužbe pojedinaca pretočiti u zajedničku zborsku pjesmu. Zbor je ovdje metafora za zajednicu koja vrijedi više od zbroja svojih dijelova. Ipak, prilikom dokumentiranja zbora kamerom pokušavamo portretirati pojedince kao zasebne “osobe”, pokazati njihove različite izraze lica i emocije.
Lene: Kako dolazite do ideja za svoje radove?
Oliver: Zbor pritužbi je nikao iz igre s idejom: što ako bi se energija koju svi pojedinci koriste kako bi se žalili na male stvari pretvorila u nešto veliko i zajedničko? U finskom jeziku postoji izraz “valituskuoro”, što znači “zbor pritužbi”. To je izraz koji označava mnoštvo ljudi koji se u istom trenutku na nešto žale. Smatrali smo da taj izraz treba shvatiti doslovno i organizirati zbor pritužbi kao rezultat kreativne, pozitivne i zabavne “radionice za pritužbe”. Dobili smo poziv za rezidencijalni boravan na institutu Springhill u Birminghamu te smo tamo predložili ovu ideju, a našeg je domaćina čitav projekt oduševio. Rekli su nam da je Birmingham vrlo poznat po svojoj kulturi prigovaranja. Birmingham ima i zadivljujuću kolekciju arhitektonskih nedjela i zločina urbanog planiranja, stoga smo odlučili da je idealan grad za pokretanje prvog Zbora pritužbi.
Lene: U vašim je radovima akter grupa ljudi koja je nastala kao odgovor na neku ponudu, primjerice na poziv za sudjelovanje u radionici. Ta ponuda ne oslovljava neku određenu zajednicu, već se prije obraća širokom društvenom presjeku. Je li vam važno da se suradnja odvija na tim temeljima, putem otvorenog poziva, te zašto je tome tako?
Oliver: Sviđa nam se ideja poziva jer ona uspijeva definirati našu ulogu naspram sudionika; to je poput poziva na zabavu: mi smo domaćini koji se trude napraviti dobru atmosferu, ali hoće li zabava biti dobra ili ne ovisi uvelike o ljudima koji su na nju došli. U tom smislu mogli bismo reći da se trudimo biti dobrim domaćinima. To uključuje i pospremanje nereda sljedećeg jutra…
Tellervo: Važno mi je da naši umjetnički projekti ne ostanu na razini simboličke geste. Otkako radimo projekte koji uključuju stvarne ljude, očekujemo da se nešto doista i dogodi, grupna dinamika sa svojim pravim osjećajima i nepredvidljivošću. U suprotnom bi ljudi postali samo ilustracije naših ideja. Ponekad su nas kritizirali – posebno po pitanju Zbora pritužbi – zbog činjenice da sudionici ne predstavljaju društvenu strukturu pojedinih gradova. To možda ima veze s distribucijom našeg poziva, koji naravno nije posljedica pažljivo osmišljene reklamne kampanje s točnim podacima o ciljanim grupama itd. Ipak, nikada nisam zbor doživjela kao homogenu grupu, svatko je u njemu imao svoju osobnu, možda idiosinkratsku, neumoljivu motivaciju da sudjeluje i to je stvorilo snažan osjećaj grupne različitosti. To što je publika doživjela zbor homogenim po mojem sudu ima više veze s grupnom dinamikom. Zaista, nakon samo tri tjedna uspjeli smo stvoriti snažan osjećaj pripadnosti grupi, i to je moglo stvoriti dojam da zbor postoji već godinama.
Lene: Rekli ste mi jednom prilikom da ste razvijajući svoj model rada s grupom ljudi bili inspirirani teorijama otvorenog prostora Harrisona Owena…
Tellervo: Kad smo započeli pripreme za rad The Making of Utopiapitali smo se kako će uopće biti moguće napisati scenarij za kratki film u dva dana s grupom od 10–30 ljudi a da svi budu uključeni. Tako smo krenuli na seminare kako bismo se upoznali s određenim metodama.
Oliver: Radionica otvorenog prostora bila je prilično bizarna. Sjedili smo zajedno s 12 visokopozicioniranih menadžera iz Nokie koji su slušali kako ideja da se samoorganizacijom “upravlja” nije dobra. Ideje koje stoje iza teorije otvorenog prostora u rezonaciji su s mojim (gotovo zaboravljenim) umjeničkim korijenima. Prve dvije godine studija u Hamburgu bio sam u klasi Kurda Alslebena, koji je razvio vlastiti koncept dijaloške umjetnosti – proizišao iz ideja participativne umjetnosti kasnih 60-ih i interaktivne umjetnosti 80-ih godina u odnosu na salonsku kulturu. U ovom je konceptu razbijen slijed umjetnik-djelo-primatelj, a umjetničko je djelo proizlazilo iz dijaloške interakcije ravnopravnih sudionika. No u to je vrijeme taj pristup za mene bio odveć radikalan, promijenio sam klasu i studirao pod mentorstvom Marine Abramović – potpuna opreka Kurdu: barok, teatralna samoekspresija. Kakogod, ideje Kurda Alslebena bile su posijane… Kad sam čuo za teoriju otvorenog prostora, to za mene nije bilo ništa novo, već prije nešto što je odjekivalo tim ranijim diskusijama, no na puno jednostavniji, puno radikalniji i puno ljepši način. Ali ujedno i praktični alat za zajednički rad. Iskusio sam kako mnogi ljudi – posebno umjetnici – govore o suradničkim praksama, mada nemaju nikakve vještine ili alate da ih zaista i provode.
Lene: To nas upravo navodi na jedno od mjesta kritike dijaloške ili društveno angažirane umjetnosti: “Rascijepi između obećanja o sudjelovanju u teoriji i njenog izostanka u konkretnim umjetničkim projektima u različitim kontekstima”, kao što Suzana Milevska primjećuje u tekstu Participatory art. Promjena paradigme od objekata ka subjektima. Kada opisujete vaš način rada, čini se da su vam ovi nedostatci itekako poznati, budući da je na neki način riječ o materijalu s kojim radite.
Oliver: Jedan je od aspekata našeg rada vjerovanje da se projekt može izvesti bilo gdje u svijetu. Zapravo, mjesto na kojem se zbivaZbor pritužbi ne čini razliku, oni su samo uzorci, semplovi. Pokušavamo se usmjeriti na pitanja relevantna na globalnoj razini, ili radije recimo na vrlo ljudskoj razini. No na svakom specifičnom lokalitetu rad dobije poseban oblik ili lokalni karakter koji ovo vrlo općenito djelo utemeljuje u lokalnom kontekstu. Mislim da smo uspjeli naše radove učiniti univerzalnima, a istodobno i ostati osjetljivi na kontekst. Na ovaj smo način izbjegli problemu koji imaju mnogi umjetnici, naime, kada su u umjetničkoj rezidenciji sa zadatkom da naprave site-specific rad na lokaciji koju moraju upoznati za nekih četiri tjedna, što često vodi stvaranju apsurdnih i upravo smiješnih radova. Naša strategija izmiče ovoj dilemi…
ulomak iz razgovora Tellervo Kalleinen i Olivera Kochta-Kalleinen s Lene Crone Jensen, ravnateljicom Kunsthallen Göteborg, u: katalog Lost and Found, S.M.A.K, 2006.