Matei Bejenaru

Situacije

 
Matei Bejenaru je umjetnik, pokretač Periferic Bienniala koji se održava u rumunjskom gradu Iasiju. Utemeljen 1997. godine kao festival performansa, Periferic se transformirao u međunarodni bijenale suvremene umjetnosti definiran kao platforma za diskusije o povijesnom, društveno-političkom i kulturnom kontekstu Iasija. Sa skupinom umjetnika i filozofa iz Iasija 2001. osnovao je Vector Association, instituciju suvremene umjetnosti koja podržava lokalnu umjetničku scenu u nastajanju i podiže njenu vidljivost na lokalnoj i međunarodnoj razini. Također je član uredničkog tima časopisa Vector – art and culture in context, publikacije koja najvećim dijelom analizira regionalnu umjetničku i kulturnu situaciju južnoeuropskih država u procesima tranzicije te bliskoistočnu regiju pritisnutu konfliktima.

U svojim radovima društveno je angažiran u analiziranju načina na koji globalizacija pogađa radnu snagu postkomunističkih država i ubrzano mijenja mentalitete i životne stilove. 2003. godine, za drugo izdanje Tirana Bienniala, instalirao je vodenu oazu u središtu grada omogućujući albanskom stanovništvu besplatnu pitku vodu. 2004. započeo je projekt cARTier, društveno-kulturni projekt s ciljem obnavljanja radničke četvrti iz Iasija. 2005. je u Idea Magazineobjavio, a kasnije te godine u Thyssen-Bornemisza Contemporary Art u Beču izložio Travelling Guide – turistički vodič za ilegalne radnike. 2007. razvija projektImpreuna/Together koji uključuje rumunjsku zajednicu iz Ujedinjenog Kraljevstva te ga izlaže uTate Modernu – Level 2 Gallery. 2008. godine sudjeluje na Taipei Biennialu, gdje je predstavio video Maersk Dubai, dokumentarac o ubojstvu trojice rumunjskih imigranata.
 
Predstavljanje
utorak, 14.07.2009. u 19.00 
G-MK | Galerija Miroslav Kraljević
Šubićeva 29
 

Matei Bejenaru u razgovoru s Danom Lunguom

(…)

Dan Lungu (DL): Koja karakteristična obilježja tvojoj društvenoj praksi daju umjetničku dimenziju? Što je čini različitom od prakse sociologa ili one “drušvenog aktivista”?
Matei Bejenaru (MB): Prije svega takav umjetnički projekt razlikuje se od sociološkog istraživanja s obzirom na svoju svrhu koja nije konkretna, izmjerljiva. Treba je “čitati” u metaforičkom ključu. Također, kao što Bourriaud kaže u Relacijskoj estetici, velik udio suvremenih umjetničkih projekata tijekom ove posljednje dvije dekade uključuje socijalne interakcije, stvara nove modele društvenosti ili primjenjuje umjetničke objekte i situacije koje proizvode društvenost. Ovi novi oblici društvenosti su kreativni i originalni te nadilaze uobičajene modele konvencija na kakve smo navikli.

DL: To znači da umjetnici potiču nove načine doživljavanja međuljudskih odnosa…

MB: Da, istina je. Ti nas projekti potiču da nadilazimo “društvenu rutinu” i da kroz umjetnost, makar i nakratko, skinemo “tijesnu društvenu odjeću” koju virtualno čitavo vrijeme nosimo. U usporedbi sa zapadnjačkim društvima, u kojima je stupanj društvene slobode znatno određen, u našem postkomunističkom društvu još uvijek postoje sve vrste stupnjeva slobode koje dopuštaju da se bude “društveni odmetnik”.

DL: Je li ovaj tip umjetničkih projekata za tebe način da eskperimentiraš sa izvjesnom društvenom beznačajnošću, stanjem skladnosti i kreativnosti kao posljedicom “stavljanja u zagrade” društvenih ograničenja? Beznačajnost pretpostavlja izlazak iz sistema, dok se kritičko mišljenje utemeljuje unutar njega. Beznačajnost nije protiv sistema, već mimo njega.

MB: Svaki pojedini umjetnik/ca je odgovoran za umjetničko stajalište koje prihvati. Neki umjetnici si mogu priuštiti da rade bilo koju vrstu umjetnosti jer su njihova financijska sredstva neovisna o njihovoj umjetničkoj produkciji, produkciji koja ne mora a priori biti kapitalizirana. A upravo umjetnički sistem omogućuje postojanje tog tipa umjetnosti. U rumunjskom kontekstu još uvijek ne postoji dobro strukturiran mehanizam, a umjetnici su toliko beznačajni koliko i gladni. Mnogi se od njih ne mogu boriti sa situacijom više od nekoliko godina te nakon toga odustaju i, kako bi preživjeli, odlaze raditi u oglašavačku industriju ili u medije. Slično onima koji se uspiju oduprijeti i nastave s nekomercijalnim umjetničkim projektima, ponekad čak koristeći video ili digitalnu tehnologiju, mislim da imaju vrlo jasno političko stajalište.

DL: Zašto si se odlučio u svojim radovima baviti društvenom kritikom? Zašto je ne koristiti u medijima ili javnim događanjima…?

MB: Najprije stoga što vjerujem da je umjetničko polje bedem koji dokazuje da ga sistem teško može osvojiti ili isplatiti. Trenutno u Rumunjskoj prolazimo kroz razdoblje kojim dominira primitivno zgrtanje kapitala, kad se tik uz cestu nedavno asfaltiranu europskim novcem može vidjeti mnogo bosonogih ljudi. Ovo me pogađa, ne mogu se zatvoriti u laboratorijski prostor studija kad znam da se vani događa toliko strašnih i nepravednih stvari. Nadalje, moji projekti utemeljeni na društvenoj praksi izazov su također i našem umjetničkom sistemu. Tek se u posljednjih nekoliko godina počinju pojavljivati prve institucije (muzeji, galerije) koje pokušavaju “osjetiti puls” ovih tipova umjetničkih formi.

DL: Kako se mijenjala tvoja umjetnička vizija i stav od starijeg projekta koji je uključivao sprave za dimljenje svinjskog mesa prema nešto recentnijem Travelling Guide za ilegalne imigrante u Engleskoj? Kako se odnosiš prema vlastitom umjetničkom putu?

MB: Projekt koji uključuje sprave za dimljenje postavljene za Božić u radničkoj četvrti Alexandru cel Bun u Iaşiju, koji se dogodio prije gotovo 15 godina, uglavnom se temeljio na intuiciji… U to sam vrijeme još bio student i zaista nisam znao ništa o društvenoj praksi u umjetničkom polju. Instaliranje tih sprava za dimljenje tipično mi je za način života nezaposlenih radnika u našim gradovima, radnika koji više nisu seljaci, ali nisu postali ni građani. Stanovao sam u toj četvrti i dijelio s njima jutarnje redove za državno subvencionirano mlijeko u vrijeme premijera Văcăroiua. 1997. godine kada je projekt realiziran u dvorcu Câlnic, mislim da sam predstavio stanovit kritički stav prema tamošnjoj lokalnoj zajednici.

DL: U projektu sa spravama za dimljenje zapravo vidim suosjećajan stav, drugarstvo s nezaposlenima u susjedstvu…

MB: Istina je. Projekt Alexandru cel Bun je turoban, a odražava i teško razdoblje koje je u to vrijeme prolazila moja obitelj.

DL: U četvrti Alexandru cel Bun stvorio si zapravo stanoviti model društvenosti za ljude koji su, okupljeni u komunističkim stambenim zgradama, imali slabe društvene odnose. Uz pomoć sprava za dimljenje stvorio si kontekst i novi prostor društvenosti, prijatan, prijateljski prostor.

MB: Taj mi je projekt bio važan jer je rasvijetlio moj odnos s ljudima koji su tamo živjeli, pomogao mi je da odredim vlastito stajalište. Razgovori s ljudima koji su dimili kobasice bili su mi prilika da saznam njihove ponekad vrlo ozbiljne probleme… a u to vrijeme nije bio puno solucija za rješenje krize. Nakon projekta neki su ljudi govorili o meni kao o “slikaru”. Stekao sam određeni identitet u susjedstvu.
Vjerujem da je iskustvo toga projekta bilo osnova za društveno-kulturni projekt cARTier koji sam pokrenuo desetak godina kasnije u udruženju Vector. Oslikavši vanjske zidove nekoliko stambenih zgrada u četvrti Tătăraşi u Iaşiju, moji kolege i ja pokušali smo promijeniti mentalitet ljudi, potaknuti ih da preuzmu odgovornost za javni prostor. Drugim riječima, pokušali smo dobiti pozitivne društvene rezultate koristeći umjetničke metode.

DL: Vratimo se smjeru našeg razgovora: koji su momenti bili presudni da osjetiš da ideš u pravom smjeru i da si razvio svoju umjetničku viziju?

MB: Eskperimenti koje sam kao student sâm provodio igrali su važnu ulogu u definiranju mog senzibiliteta u odnosu na projekte koji su uključivali društvenu praksu i interakciju s ljudima. Nimalo slučajno, kao student sam izveo nekoliko performansa koji su mi pomogli da dokučim svoje vlastite resurse i umjetničke sposobnosti. Čitajući i gledajući sve više i više, postao sam svjestan činjenice da postupno uključujem društvenu praksu u svoje projekte. Kroz govorne performanse i projekte izdržljivosti u kojima sam testirao svoje fizičke granice pridao sam svojim radovima političku dimenziju. U performansu izvedenom u Chişinăuu 1999. godine, kada okrenut prema zidu i bez pauze čitam sve riječi iz rječnika rumunjskog jezika, želio sam istaknuti paradoks moldavskog jezika, koji zapravo ne postoji budući da je identičan rumunjskom; njegova je jedina svrha da služi kao diverzija proruskim vlastima u Chişinăuu.
Nakon 2000, otkad više putujem i koristim se umjetničkim rezidencijalnim programima, imao sam priliku da se na neko vrijeme “iskopčam” iz rumunjske situacije te da rekontekstualiziram ono što sam kao umjetnik postigao. Upravo mi je tada postala jasna moja umjetnička praksa orijentirana na društveno i kritičko političko mišljenje.

DL: To je vrlo zanimljiva činjenica, a dogodila se i meni kao piscu i sociologu: kada jednom počneš odlaziti u inozemstvo, to izoštrava tvoj politički osjećaj i postaješ “političkiji” pojedinac.

MB: Moj nedavni projekt Travelling guide je eksplicitno politički i unekoliko subverzivan. U njemu preuzimam impersonalni i objektivni jezik tog tipa publikacija, no informacije koje dajem su detaljne upute rumunjskom građaninu kako da dođe do Engleske bez vize. Ova kontradikcija između forme i sadržaja je u stvari motor projekta. Ovaj vodič više nije operativan otkako se 2007. godine Rumunjska priključila Europskoj Uniji, no 2005. kada je napisan mnoge su informacije bile valjane, jer su izvor bili rumunjski radnici imigranti koji su u UK ušli ilegalno.

DL: Da si ga zamislio kao vodič sam po sebi, ne kao umjetnički projekt, misliš li da bi se prodavao? Pod pretpostavkom da je bio legalan, naravno…

MB: Ne vjerujem da bi bio legalan, budući da je ohrabrivao na kršenje imigracijskih zakona… Stoga ne bi bio unosan. Morao sam uvijek iznova objašnjavati da je to umjetnički projekt… da umjetnost ima pravo biti na granici zakona i kritizirati sistem. Zapravo, zamislio sam taj vodič kao znak solidarnosti s mladim ljudima iz Rumunjske koji u vlastitoj zemlji nisu mogli naći svoje mjesto i koji su poduzeli velik rizik da stignu u inozemstvo i učine nešto sa sobom. Rekao bih da je tragedija dvoje mladih ilegalnih imigranata koje je tajvanski kapetan broda Maersk Dubai 1996. bacio preko palube simbol očajničkih 1990-ih koje su usijedile nakon mračnih 1980-ih kojima je dominirala komunistička diktatura…

Iaşi, 3. ožujka 2007.