Park Fiction
Mikropolitička tematska juha s projektom Parkfiction
predavanje, film, diskusija, hrana…
četvrtak, 05.10.2006. u 19.00
stara tvornica Badel
ulaz iz Šubićeve
“Jednoga će dana želje napustiti kuću i izaći na ulice… Dokinut će kraljevanje dosade i bijedu kojom upravlja birokracija.” To je bio lajtmotiv grupe umjetnika i muzičara koji su se 1994. godine udružili u građansku inicijativu u lučkom predijelu St. Pauli, hamburškoj red-light oblasti, jednoj od najsiromašnijih gradskih četvrti. Njihov je cilj bio spriječiti planove izgradnje na posljednjem preostalom otvorenom prostoru i postići da, umjesto toga, grad izgradi kolektivno oblikovani park. Kampanja i proces planiranja koji su uslijedili okupili su i obogatili umjetnost, subkulturu i politiku na jedinstven način. Nije se radilo samo o otvorenom prostoru, već o organiziranju kolektivnog procesa vođenog individualnim željama i žudnjama stanovnika četvrti. Ova “produkcija želja” opirala se dominantnim interesima ekonomske politike koju je propagirao “the Image City”. Infotainment (predavanja, akcije, koncerti, rave-partyji, projekcije filmova na otvorenom i izložbe) je bio bazom za proces planiranja, odražavajući društvenu, povijesnu i političku važnost vrtova i parkova te konstruiranja javnih prostora. Kako bi omogućili ljudima da artikuliraju svoje želje, umjetnici Christoph Schäfer i Cathy Skene razvili su različite alate za inicijativu: arhiv želja, vrtnu knjižnicu, ured za modeliranje gline, otvoreni telefon za želje, kontejner za planiranje i pribor za djelovanje (aktovku za mobilno planiranje). Umjetnici su također javnosti distribuirali upitnike i planove.
Planirana izgradnja je spriječena. Nakon osam godina radikalnog demokratskog urbanog planiranja i pregovora, Park Fiction je sada u fazi realizacije. To je jedinstven primjer kombinacije konceptualne umjetnosti i kolektivnog subjektiviteta, koji navigira između privatnog i javnog prostora i različitih kulturalnih polja: projekt u kojem su različiti interesi uspjeli biti jedni drugima od koristi. “Park je utopijsko mjesto; njegov model je raj… Park nam pokazuje kakav bi svijet mogao biti” (citat iz filma).
Park Fiction
…želje će napustiti kuću i izaći na ulice
filmski kolaž Margit Czenki / Njemačka 1999. / 61 min
tekstovi, kolaži, pozadinske slike: Christoph Schäfer
kamera: Martin Gressmann, Margit Czenki
montaža: Margit Czenki, Judith Lewis
glazba/zvučni kolaž: Ted Gaier, Schorsch Kamerun
snimanje zvuka: Kay Engelhardt
atmosfere: Wolfgang Schukrafft
fotografije: Marily Stroux, Hinrich Schulze
kolaž čajnoga vrta: Linda McCue
životinje koje plivaju: Daniel Richter
crteži “Elbe hören und dann”: Andreas Siekmann
produkcija: Peter Stockhaus
Margit Czenki pridružila se grupi Park Fiction 1997. godine kako bi na filmu zabilježila energični duh procesa planiranja – svu raznovrsnost želja i različite sudionike projekta. Filmski kolaž sučeljava dokumentarne i narativne elemente, a strukturiran je oko parkova i politike – oko vrtova i njihove ideološke pozadine. Sniman Super 8-icom u Marakešu, na Cony Island i u četvrti St. Pauli, povećan je na 16 mm zastarjelom trik kamerom te naknadno kombiniran s video materijalima, crtežima, sugestivnim kolažima i fotografijama. Nema originalnog zvuka. Slikovni kolaž suprotstavljen je samostalnom zvučnom kolažu: češke pop pjesme, Los Ninos del Parque i Eissler semplovi.
Christoph Schäfer: Grad je neispisan
Urbana iskustva i razmišljanja
No preporučljivo je suprotstaviti se mitskim silama lukavštinom i nerazboritošću.
(Walter Benjamin)
DANI BARIKADA
Hamburška četvrt St. Pauli najsiromašnija je u Zapadnoj Njemačkoj, iako je Hamburg, paradoksalno, drugi najbogatiji grad u Europskoj uniji. St. Pauli se proteže do rijeke Elbe i gusto je izgrađen. Javni prostor je rijetkost, a ono malo preostaloga posve je okupirano turizmom, ovisnicima o cappuccinu i red light oblasti. Više od 50 posto stanovnika nema njemačku putovnicu. Dakle, situacija je napeta.
U zimu 1987. godine započela je odlučujuća godina za Hamburg i moj život. Ta je godina poznata u lokalnoj povijesti kao “dani barikada” zbog napada na herojski skvot u Hafenstrasse u četvrti St. Pauli. Barikade koje su podignute oko skvota kako bi se spriječilo policiju da uđe na teritorij, okruživale su pola četvrti. St. Pauli je bio ujedinjen u borbi protiv vlade. Borba u Hafenstrasse dospjela je na izvanredne vijesti, a strahovi od nereda u slučaju da policija upadne raščistiti područje i srušiti kuće nisu bili pretjerivanje. Za vrijeme borbe uspostavljena je služba za vođenje školske djece kroz barikade. Najbolji bendovi u gradu svirali su svaku večer na improviziranoj pozornici ispred skvotiranih domova, struja se krala ili dobivala od susjeda. U svakoj marketinškoj agenciji bilo je cool imati poster “Hafenstrasse viel gut!” (neandertalska varijanta njemačkog: “Lučka ulica jako dobro!”). Besmislena policijska brutalnost bila je previše očita da bi se ignorirala i pomaknula je čak i neke konzervativne građane na stranu buntovnika. Ja sam bio osoba na rubu koja je, kao mnogi, podržavala pametnu taktiku skvotera, ali dalje od prve linije.
Nakon četrnaest dana vlada je odustala od svog pokušaja deložacije. S vremenom je skvot u Hafenstrasse legaliziran. Privremena autonomna zona nastala je prije nego smo je znali tako nazvati. Komad zemlje je izbijen sa mape državne kontrole. Borba je inspirirala hamburšku ljevicu da pokrene projekte kao što je hamburška slobodna radio stanica, FSK, koja još i danas marljivo svira. Taj je uspjeh ostavio za sobom mrežu i osjećaj za ono što je bilo moguće u St. Pauli zajednici. Dani barikada su također obilježili prekretnicu. Oni su bili posljednja militantna konfrontacija velikih dimenzija u Hamburgu u godinama koje su uslijedile. Dani barikada, po svojim dimenzijama i šokantnim posljedicama, nisu se mogli ponoviti. Nakon toga, gradske vlasti su bile odlučne ne dopustiti da se išta slično ikada ponovi. Vlada je usavršila svoje pregovaračke vještine, njihovi represivni instrumenti su prilagođeni i razvili su moćnije ali prividno mekše nadzorne alate.
ACID HOUSE
1987. se također pojavila nova metoda djelovanja i kretanja, promjena paradigme koja se još uvijek razvija. Za mene sve je počelo s muzikom iz Chicaga i Detroita. U acid house muzici, vjerojatno više nego u bilo kojem muzičkom stilu do tada, više se radi o miksanju – puštanju gotovih snimaka negoli živoj svirci koju proizvodi bend. Dok su punk-rockeri dovodili u pitanje odnos benda i publike jurišajući pozornicom, kod housa je bitno da ljudi plešu, a ne da su u prvom redu “publika”. Konzumenti su nepovratno postali sudionici. Sa acidom je započela i svjesna ideja i sposobnost za stvaranje situacija. “Raveovi”, privremena i neovlaštena upotreba praznih zgrada, postali su masovna aktivnost.
Disko je postao mjesto gdje se slavi grad intenzivirajući i transformirajući ono što nas po danu nervira. Ako je grad bučan, zagađen, prenapučen, dobar disko je radosno mjesto jer je glasniji, zaudara na dim, parfem i znoj, i prepun je. Možda nam je upotreba psihodelika dala iznenadnu sposobnost da vjerujemo jedni drugima i vidimo sebe kao dio kolektiva koji ima moć da konstruira situacije, ali odjednom urbana svakodnevnica bila je najuzbudljivije polazište. Pustolovni duh tjerao nas je na najčudnija mjesta kako bismo stvarali susrete i iznenađujuće događaje u najnevjerojatnijim prostorima.
Grad je bio pun mogućnosti. Akvarij u tajlandskom restoranu definitivno nije bio znak sitnoburžoaske čestitosti kako bi to vidjela Nova ljevica, već minijaturni vrt ili obećanje sreće, prozor u imaginarne svjetove.
To je promijenilo točku gledišta, a novopronađena sposobnost redefiniranja prostora, definitivno je bila jedno od polazišta projekta Park Fiction. Rave party pod nazivom “Park Fiction u St. Pauliju — ritmom bombi na Berlin” poluironično je preimenovao sve komadiće zemlje koji su ostali na rubovima luke i koji su postali dio projekta Park Fiction u skladu s njihovim svakodnevnim korištenjem. Prostor između skvotiranih kuća po kojem su lutali podivljali psi preimenovan u “Hafentreppenhunderpark” (Park pasa na lučkim stepenicama). Obronak koji su obično zauzimali alkoholičari preimenovan je u “Bierdosenpark” (Park pivskih konzervi). Ti “parkovi” pretvoreni su u različite “zone” za vrijeme ravea, a ime projekta Park Fiction je rođeno.
PRIVATIZIRANI POGLED—SOCIJALIZIRANA SJENA
Hamburg se sada na tržištu pozicionira kao Grad-luka novih medija. Iz tog razloga dominantna ideologija gradske politike je politika imidža koja bi trebala kultivirati taj identitet. Park Fiction je započeo 1995. godine, u isto vrijeme kada je započela prodaja lučkog bedema uz rijeku Elbu novomedijskim kompanijama. Gradske su vlasti planirale narušiti pogled St. Paulija na rijeku izgradnjom masivnih zgrada duž lučkog bedema. Četvrt nije željela te zgrade. Umjesto toga željeli smo javni park. Ali vlasti uvijek ignoriraju takve želje. Kako je obala Elbe – lučki bedem – mjesto na kojem se vlast osobito voli reprezentirati, naše su želje bile još beznadnije. Stvari koje bi se negdje drugdje mogle tolerirati kao zanimljivi alternativni štih, na ovoj se lokaciji automatski suprotstavljaju vlasti i dominantnoj ideologiji. Svaki je korak poduzet na ovom nerazvijenom zelenom prostoru za obje je strane simbolički.
Zahtjeve za parkom na mjestu gradnje na lučkom bedemu upućivala je mreža preostala iz borbe u Hafenstrasse, posebno socijalni radnici iz lokalnog društvenog centra, GWA (Društveni centar St. Pauli-Jug), svećenici i vizionarski nastrojena upraviteljica lokalne škole.
Uspjeli su dogovoriti pregovore s lokalnim političarima. U pozadini tih pregovora tinjala je prijetnja da bi se militantna borba mogla opet zapaliti. Grad je to morao izbjeći. Međutim, izgledalo je da klasični oblici lobiranja neće nikamo odvesti. Godinu dana nakon što sam se pridružio pregovaračkoj grupi, razvili smo niz novih praksi i koncepata, informirani ponovnim čitanjima klasičnih tekstova situacionista i zapisima Henrija Lefebvrea, kao i refleksijama na demokratske umjetničke projekte iz sedamdesetih, konceptualnu umjetnost, nezadovoljavajuće projekte javne umjetnosti te iskustva povezana sa acidom. Ova mješavina uzrokovala je prelazak sa “zahtijevanja parka” na “Park Fiction”. 1994. zapatisti su proglasili: “Odlučili smo prestati propovijedati narodu i počeli slušati.” Ova je rečenica obilježila dramatičnu pukotinu u revolucionarnom razmišljanju i praksi i bila je presudni uzor nastavku našeg djelovanja.
Tada smo Park Fiction činili ja, Cathy Skenea i lokalne mreže susjeda iz St. Paulija, socijalnih institucija, obližnje crkve, skvotera, umjetnika, vlasnika dućana i kafića, zajedno s intenzivnom hamburškom muzičkom scenom okupljenom oko kluba Golden Pudel (Zlatna pudlica), kluba lociranog u sićušnoj staroj kući usred našeg parka, koju bi vlasti također rado srušile. Klub Golden Pudel osnovali su Schorsch Kamerun i Rocko Schamoni, muzičari sa scene oko benda Die Goldenen Zitronen (Zlatni limuni), bendu koji je u osamdesetima počeo kao zabavni punk, svirao za vrijeme Hafenstrasse pobuna, odbio ponude najvećih diskografskih kuća i razvio mjesto za poeziju, umjetnike i eksperimentalne bendove. Utjecaj veze Park Fictiona sa klubom Golden Pudel ne može se precijeniti. Klub je otvorio polje rezonancije s glazbenim subkulturama koje se često odlikuju većom stilskom osvještenošću i nestašnim odnosima prema društvenim kodovima, što tako često nedostaju političkim grupama i njihovom oslanjanju na objektivnu analizu prilika. Naravno, bendovi također privlače mnogo ljudi.
PRODUKCIJA ŽELJA
Na ulicama i padini za koje smo se borili postavili smo tzv. aktivnosti koje anticipiraju park. Imali smo kino na otvorenom, agit-prop prezentacije i rave partyje. Ubrzo nakon što su započele akcije Park Fictiona, Cathy Skenea i ja pozvani smo od državnog kulturnog odbora, koji tada nije bio upoznat s projektom Park Fiction, da razvijemo plan za javne umjetničke radove. Nismo htjeli jednostavno pljusnuti skulpturu, umjesto toga smo predložili projekt Park Fiction. Park pored lučkog zida već je bio realnost na mnogo razina – u svijesti zajednice, na modernoj i trendi glazbenoj sceni, kao i na nacionalnoj umjetničkoj sceni. I tako smo državi pristupili sa zahtjevima.
Početna ideja Park Fictiona bila je organizirati paralelni proces planiranja i kolektivnu produkciju želja za parkom, bez naloga vlasti. Razvili smo proces koji je bio otvoren i omogućavao pristup svakome tko je želio sudjelovati u planiranju stvarnog mjesta koje povezuje umjetnost i društvene pokrete, ne upadajući u zamku “legalnog” birokratskog puta. Ovaj proces planiranja je bio dopunjen programom koji smo zvali Infotainment, a koji je uključivao predavanja o parkovima i politici, parkovima njihovoj ideološkoj pozadini.
Kad su političari konačno stupili na scenu, obreli su se na kompleksnom polju gdje su se teško mogli kretati. Za kratko vrijeme postavili smo pravila igre. Imali smo živu ideju o tome što radimo i čvrsto tlo pod nogama, dok su oni bili u “glupoj” poziciji, dosadni ljudi koji samo sprječavaju razvoj stvari. Odbor za kulturu je već 1996. odlučio poduprijeti projekt Park Fiction, ali senator za urbanistički razvoj otkazao je sredstva iste godine. Te smo zime donijeli odluku da poduzimamo militantnu akciju kao pritisak na vlast. Međutim, stvari su krenule drugim smjerom.
LUČKA BOLNICA
Gradske su vlasti odlučile srušiti popularnu lučku bolnicu samo pola milje od parka. Nakon čišćenja prvog krila na iznenađenje vlade praznu su zgradu skvotirali aktivisti, uz snažnu potporu lokalnoga stanovništva. Došlo je do demonstracija, a po prvi puta i do štrajka u red light oblasti. 1997. bila je izborna godina, što je vladu učinilo otvorenom za pregovore oko bolnice i drugih problema u četvrti, kako bi smirili pobune. Organizirani su okrugli stolovi na temu parka.
Okrugli stolovi su opasna stvar; sam naziv sugerira ravnotežu moći, dočim forma skriva nejednak status sudionika. Razgovor s birokratima znači i polu-pristajanje na njihov – dominantni – način razmišljanja i pregovaranja. U ovom je slučaju to bilo neizbježno, no uspjeli smo se složiti oko toga da projekt Park Fiction zauzme prostor oko lučkog zida te organizira sam proces planiranja. Zahtijevali smo da se, kao znak povjerenja, oteti budžet transferira na naš račun prije izbora. Tako je i bilo.
SREDSTVA
Organizirali smo projekt naziva Proces planiranja poput igre, distribuirajući podloge za igru umjesto letaka. Podloge su opisivale pristupe procesu planiranja. Otvorili smo tzv. kontejner za planiranje koji je obuhvaćao ured za modeliranje gline, otvoreni telefon, vrtnu knjižnicu, te projekt nazvan Arhiv želja. Tu je bio i tzv. Pribor za djelovanje – ured za mobilno planiranje s upitnicima, mapama, diktafonima, kartama lučke panorame, kamerama…
Služili smo se pseudo-sociološkim instrumentima, taktikama citiranja i recikliranja iz snažne društveno-demokratske ere kasnih 1960-ih i ranih 1970-ih, referirajući na iznevjerena obećanja prošlosti. Razlika između naših metoda i metoda većine socijalnih radnika bila je u radnom konceptu – integriranje umjetnika, dizajnera, programera, istraživača i vlasnika trgovina je ne-hijerarhijski rizomatski otvoreni proces. Vjerovali smo da naš proces planiranja mora umjetničkoj praksi omogućiti potencijal za autonomiju, otpor i nepoćudnost. Suradnja s drugima ne znači nužno i svođenje sebe na socijalnog radnika niti redukciju svog umjetničkoga rada na administraciju kreativnosti drugih.
Nismo bili objektivni. Od samoga smo početka zauzeli stranu, koristeći svoje vještine igrali smo se formama koje koriste moć, korporativna kultura i mainstream mediji.
LETEĆI TEPIH
U ovome trenutku nije izvjesno da ćemo nastaviti suradnju s vlastima. To je moguće samo ako se izgrade i središnji elementi i ako je naša vizija veze između urbane svakodnevnice i imaginarija vidljiva u dizajnu parka.
NEIZVJESNI SUSRETI
Predloženim Institutom za nezavisni urbanizam želimo unaprijediti urbani diskurs jer se urbanost, kao diskurs, ne može svesti na “urbano planiranje”. Mi na urbano ne gledamo kao na jedinstvenu umjetničku viziju, već kao na set praksi u opoziciji prema državi koji nije identičan demokratskom. Urbano je skup razlika u koje boravi i neizvjesno. Jednostavno rečeno, grad u kojem vrijedi živjeti jest mjesto kontradikcija zajedničkoga života.
MEGAGRADOVI
Često smo slušali kako je Park Fiction moguć, “realan”, samo stoga što svatko iz grupe živi u toj specifičnoj zajednici te da se projekt ne može ponoviti. No stvarni razlog zašto se ne da ponoviti leži u tome da se lokalne situacije prebrzo mijenjaju, a različite grupe moraju razviti svoja vlastita sredstva i ritmove. Nikako ne vjerujem da moramo biti lokalci ako želimo raditi s određenim mjestom. Gradove izgrađuju imaginacije outsidera, migranata, putnika.
Neformalna naselja, poput našega parka, za nas su nacrti za moguće gradove budućnosti. Gradove koje ignoriraju arhitektonske poslove. Gradove koji su proizvodi ljudi koji ih nastanjuju, a ne poslovi specijalista, urbanih planera. Gradove koji postoje kao duboki i istinski prijelomi.