AAA
atelier d’architecture autogérée / atelje samoupravljačke arhitekture
Kolektivna platforma atelier d’architecture autogérée provodi akcije i istraživanja urbanih mutacija i kulturalno, društveno i politički nastalih praksi u suvremenom gradu. Interdisciplinarnu mrežu osnovali su 2001. godine u Parizu arhitekti, umjetnici, studenti, istraživači, nezaposleni, aktivisti i stanovnici. Otada razvijaju urbane taktike uz stanovite mikro-procese kako bi otvorili napukline unutar standardiziranih urbanih konteksta koje reguliraju privatni ekonomski interesi ili centralističke politike. Ovakve politike su nezdružive s globalnim, neformalnim i multikulturalnim mobilnostima koje karakteriziraju današnju metropolu.
Predavanje, projekcija, diskusija…
ponedjeljak, 07.05.2007. u 19.00
MM centar
SC, Savska 25
aaa potiče ponovno prisvajanje napuštenih prostora i stvaranje novih oblika urbaniteta od strane lokalnih stanovnika reverzibilnim dizajnom i življenim svakodnevnim praksama koje koriste njihove vještine i znanja. Opirući se rastućoj kontroli urbanog konteksta, ovi prostoru čuvaju potencijal dostupnosti i eksperimentiranja. Njihov pristup ne uključuje samo kritičku analizu, već i proces proizvodnje i djelovanja pomoću dijeljenih kompetencija i suradnji. Polazeći od pozicije stanovnikā/korisnikā kao političkog stanja suradnički razvijaju alate za re-teritorijalizaciju njihovih susjedskih prostora te za ovlaštenje njihovih odluka i akcija u gradu. Ovi alati između ostaloga uključuju translokalne mreže, katalizatorske procese, nomadsku arhitekturu, samoupravljane prostore i platforme za kulturnu produkciju.
“Samoupravljačka arhitektura” potiče stvaranje skupova i mreža pojedinaca, želja i različitih načina stvaranja. Radi se o relacijskoj praksi koja nije uvijek konsenzualna, već povremeno i konfliktna, a uloga arhitekta sastoji se u tome da locira sukobe i prati subjektivne produkcije. Takva arhitektura ne pristaje liberalnoj praksi, ali traži nove oblike udruživanja i suradnji koji se temelje na razmjeni i uzajamnosti. Arhitektura kakvu predlaže aaa istodobno je i politička i poetična jer nada sve teži “stvaranju veza među svjetovima”.
Transition Workshop
Istraživački projekt koji je ciljao stvoriti privremenu infrastrukturu za urbanu participaciju i promociju lokalnih vještina pomoću profesionalnih i civilnih mreža u malom post-industrijskom gradu u Rumunjskoj. Konkretni rezultati procesa bili su stvaranje web stranica kao komunikacijskog alata za grad na globalnoj razini te izgradnja lokalnog informacijskog centra kao fizičkog alata koji omogućuje razmjenu i komunikaciju na lokalnoj razini. Radionica je održana u Brezoi, Rumunjska, 2001. – 2002, a uključivala je studente sa Sveučilišta u Sheffieldu i članove platforme aaa.
Cusine Urbaine
Projekt se sastoji u participativnoj koncepciji, izgradnji i korištenju mobilne urbane kuhinje. Kuhinjski uređaj služi kao urbani aktivator i katalizator susreta, razmjena, akcija, dijaloga i dijeljenog prostora i privremenosti u različitim urbanim kontekstima. Prva urbana kuhinja realizirana je na ECObox u Parizu, a druga u okviru 3. berlinskog bijenala, u KW Institute for Contemporary Art, Sprachenatelier i na turskoj tržnici u Kreuzbergu u Berlinu u razdoblju od rujna 2003. do travnja 2004.
Construction workshop with the Refdaf women for the Cité des femmes project in Keur Massar
Radionica je dijelom dugoročnog istraživanja koje prati projekt samo-izgradnje stanovanja u organizaciji Refdaf-a (Réseau des femmes pour un développement durable en Afrique = Ženska mreža za održivi razvoj u Africi). Radionicu su vodili studenti Sveučilišta u Sheffieldu i članovi platforme aaa sa ženama iz Refdafa, a eksperimentiralo se s tehnikama i vještinama izgradnje budućih kuća u Cité de femmes. Održala se u Dakaru, Senegal, studeni – prosinac 2004.
The Mobile Geographies of Savoirs-Faire
Projektom se istraživalo kreativne prakse i prostornosti imigrantske populacije četvrti La Chapelle u Parizu; dijelom je suradničkog europskog projekta Egnatia koji je pokrenuo Stalker-ON sa aaa i Oxymorone, a koji promovira kulturalnu raznolikost i interkulturni dijalog s migrantima i manjinskim grupama. Odvijao se između Rima, Pariza i Atene 2004. – 2005.
Mechanics of Fluids
Radionica in-progress koja stanovnicima Belfasta nudi materijale za savjetovanje, rasprave i izgradnju na temu vode. Masovna javna reakcija protiv privatizacije vode predstavlja jednu od prvih civilnih diskusija koja je ujedinila opozicijske stranke i podijeljene zajednice u Sjevernoj Irskoj. aaa je prisutnost vode u tekućim političkim debatama dovela u vezu s pojavom aktivne materijalnosti, društvenosti i semiotike koje bi mogle potaknuti osvježavajuće dinamike u lokalnom i translokalnom kontekstu. Radionica se održala u Belfastu u srpnju i kolovozu 2005. kao dio projekta Urban Clearance.
Eco-Urban Network / ECObox
Serija samoupravljačkih projekata u sjevernoj pariškoj četvrti La Chapelle koji potiču stanovnike da prisvoje i kritički transformiraju privremeno zloupotrebljavane ili slabo korištene prostore. Ova strategija u tijeku pokrenuta 2001. godine afirmira fleksibilno i reverzibilno korištenje prostora i teži sačuvati urbanu ‘bio-raznolikost’ ohrabrujući su-postojanje širokog broja životnih stilova i življenih praksi. Proces je započeo uređenjem privremenog vrta izgrađenog od recikliranog materijala i nazvanog ECObox. Vrt je prerastao u platformu za urbanu kritiku i kreativnost, koju vode članovi aaa, stanovnici i vanjski suradnici, a koja katalizira aktivnosti na lokalnoj i trans-lokalnoj razini.
A Magazine For Everyday Urbanism
Tijekom participativne radionice u Bremenu, sjeverna Njemačka, 12 ‘nezaposlenih’ ljudi javilo se na oglas koji je nudio posao uređivanja i izdavanja samo-organiziranog magazina kritičkog urbanizma. Projekt je kritizirao ‘zaposlenje’ i ‘kreativnost’ kako ih se poima u neoliberalnom konceptu ‘kreativnog grada’. Radionica se održala u okviru izložbe “A Luky Strike: Kunst Findet Stadt” u organizaciji Gesellschaft für Aktuelle Kunst GAK-Bremen, tijekom rujna i listopada 2005.
FILM: Au rez-de-chaussée de la ville, 34′ / Jan Ralske and aaa, 2005.
Film je montaža vizualnih i zvučnih materijala izabranih iz arhive ECObox-a, koje su od 2001. snimili: Constantin Petcou, Doina Petrescu, Denis Favret, Béatrice Rettig, Giada Mangiameli, John Sampson, Jérôme Ayasse, Jean-Baptiste Bayle, Giovanni Piovene, Leila Gharbi, Marina Galimberti i grupa djece (Dramé Zeinabou, Fatima Zeinabou, Nimaga Zeinabou, Habibetou, Fatima, Fodié).
U travnju 2005, četiri godine nakon početka društvenog i urbanog eksperimenta ECObox, nekoliko stotina ljudi (stanovnici, umjetnici, arhitekti, istraživači, aktivisti, studenti, djeca, nezaposleni radnici, imigranti, političari, umirovljenici, filmski autori, pejzažni dizajneri…) aktivno je sudjelovalo u translokalnim kulturnim akcijama, radionicama znanja i iskustva, mrežama solidarnosti te u lokalnim i internacionalnim projektima. Grad Pariz upravo sprema renovaciju Halle Pajol, mjesta događanja projekta ECObox. Usprkos lokalnom i internacionalnom priznanju projektu i njegovom političkom opredjeljenju, strogo administrativno posredovanje procesa renovacije dovelo je do niza odluka koje nastoje onesposobiti Ecobox i njegovu ljudsku infrastrukturu.
Constantin Petcou, Doina Petrescu: U prizemlju grada
ECObox je inicijativa koja stanovnicama četvrti La Chapelle predlaže da opsjednu zapušteni prostor i transformiraju ga u praticipativni vrt i mjesto susreta i diskusija. Praksa aaa ispituje i provocira “raspolaganje” gradom pomoću “urbanih taktika” koje teže međuprostornom stanju i privremenosti. Riječ je o prostornoj proizvodnji odozdo, o re-dinamizaciji prostora i kolektivnih upotreba urbanih mikro-dispozitiva proizašlih iz spontanih dinamika i svakodnevnih praksi. ECObox je platforma urbane proizvodnje raznorodnošću praksi koje presijecaju znanja i vještine stanovnika, arhitekata, istraživača i umjetnika. On je “heterotopijska” radionica u kojoj se grad proizvodi u realnom vremenu, eksperimentalnim međusobnim prožimanjem specijalističkoga znanja i općeg znanja koje je proizašlo iz iskustva; radionica u “prizemlju grada” u koju bilo koji stanovnik može stupiti i ostalima predložiti kulturni, društveni ili politički projekt.(…)
Ponovno prisvojiti “suvremeni grad”
]Od 1990-ih kritičke rasprave u području arhitekture i urbanizma počele su uvažavati dinamike, mutacije i konflikte svih vrsta s kojima se suočava suvremeni grad. Ista sintagma “suvremeni grad” počela se tada koristiti za označavanje grada drugačijeg od “modernog grada”, uzburkanog i fragmentiranog njegovim vkastitim autonomnim procesima. Ove su se debate nedavno priključile diskusijama u području suvremene umjetnosti o procesima društvenog i prostornog ‘razbijanja’ “globalnoga” grada: transformaciji urbanih prostora ilegalnim osvajanjima, privatizaciji javnog prostora i ograđenim urbanim zajednicama (gated communities), artificijalizaciji urbane sredine i problemima okoliša, društvenim i ekonomskim lomovima koji su utjecali na populacijsku mobilnost, protestnim pokretima i urbanim akcijama. ECObox Ove su diskusije propitivale i ulogu umjetnika u stvaranju “alternativnog grada”, a koja pronalazi, intenzivira i na kritički način uspostavlja nove oblike ponovnog prisvajanja suvremenog grada. Paralelno, arhitekti govore o nužnosti obnavljanja osjećaja za zajednički teritorij grada, o tome kako odsada javnu domenu valja razmatrati kao “društveno-političku ekologiju”. Dakle, jedna od zadaća arhitekture bila bi pribaviti alate za takvu “društveno-političku ekologiju” suvremenoga grada. Međutim, sve je jasnije da se to ne može učiniti bez inicijative i neposredne participacije lokalne populacije. Ako teorijske rasprave i jesu zaista uznapredovale u tom smislu, praksa je tek na njihovim počecima. Iz te činjenice, prije nego li iz odnosa unutar arhitektonske struke, praksa platforme aaa smješta se u kritički kontinuitet onih sponatnih postupaka koje su 1980-ih proizvele različite grupe i populacije koje su tražile drugačije načine života i drugačije gradske politike, poput različitih formi skvotova u Njemačkoj, Nizozemskoj i diljem Europe, intervencionističkih zahtijeva i urbanih akcija u SAD-u i Engleskoj, društvenih centara u Italiji, ali i društevnih eksperimenata (KraftWerk u Zürichu) i građanskih inicijativa poput narodnih ateljea u Francuskoj ili, recentnije, praksi aktivista taktičkih medija poput alata za urbano samoorganiziranje.(…)
Međuprostorni teritoriji, raspoloživosti
Općenito uzevši aaa se smješta “u sredinu”, kako kaže Deleuze, to jest u dinamičku, transverzalnu poziciju, unutar procesa izrade koji se temelji na višestrukoj participaciji: stanovnika i korisnika, stručnjaka i umjetnika, politika, institucija. Intersticije (međuprostore) u širem smislu ustanovili su poput područja akcije: intersticije praksi, korištenja, mentaliteta, ali i prostorne intersticije grada: neobrađena zemljišta, napuštene prostore, zone urbanog zaborava.
Urbani intersticiji reprezentiraju na neki način ono što se još opire politikama zemljišnog planiranja: oni su metonimija svega što u jednoj metropoli nije osvojeno. To je zaliha “raspoloživosti” jednoga grada, a njihova se glavna kvaliteta sastoji naročito u njihovom otporu homogenizaciji i konačnom prisvajanju. Smješteni nasuprot prostorima fiksiranim funkcijama i vlasničkim oblicima modernoga grada, neobrađena, divlja i napuštena urbana zemljišta čuvaju upravo “ono nejasno”, neodređeno, neopredijeljeno, otvoreno u gradu.
Četvrt La Chapelle je zbog svoje povijesti i svoje zemljopisne pozicije – “urbani otok” izoliran među velikim željezničkim područjima Sjevernog i Istočnog kolodvora (Gare de Nord i Gare de l’Est) – sačuvala značajan broj napuštene industrije i neobrađenih zemljišta u iščekivanju budućih operacija nekretninama. Administrativne procedure i uobičajeni urbanizam nisu zbog njihova privremenog i nesigurnog statusa “vrednovali” ova zemljišta. Otuda i pretpostavka da im se dodijeli određeni “status”, de facto kao privremenih, fleksibilnih kolektivnih prostora, dozvolivši intervenciju uz minimum uređivanja: aaa ih naziva neobrađena urbana zemljišta, da bi naglasili kako su njihovi atributi – nejasno, neodređeno, nesigurno – istodobno i njihove urbane kvalitete. Oni bi tako trebali funkcionirati po principu samoupravljanja i privremene, fleksibilne, reverzibilne “programacije”.
Infrastrukture i uređenja
Praksa aaa ispituje i provocira “raspoloživost” grada pomoću “urbanih taktika” koje teže upravo međuprostornom stanju predlažući nove tipove urbanih dispozitiva proizašle iz spontanih dinamika i svakodnevnih praksi, a koje dopuštaju permanentno ponovno pronalaženje društvenog i političkog prostora grada [Termin “taktike” posudili su od Michel de Ceretaua koji ga koristi kako bi opisao svakodnevne prakse, umijeća, lukavstva i načine djelovanja pomoću kojih se “običan čovjek” opire “konzumentskom društvu”. Urbane taktike tako su alati propitivanja i djelovanja u različitim tipovima intervencija: trans-lokalnim mrežama, privremenom i fleksibilnom gospodarenju, nomadskoj arhitekturi, tranzicijskoj dinamici, kolektivnim samoupravljanim prostorima, translokalnoj kulturnoj proizvodnji. One oblikuju privremene urbane prostore, mjesta koja dopuštaju eksperimentiranje novim kulturnim oblicima i društvenošću.].
Ekonomija “privremenih međuprostora” stvara novu projektnu paradigmu koja se očituje privremenim gospodarenjem, nomadskim dispozitivima i urbanim mikro-dinamikama. “Privremeno” tako postaje temeljni princip; privremeno stanje može rasteretiti strukturu projekta, olako savladati zabrane te tako neki projekt učiniti otvorenijim, kreativnijim, više utopijskim.
(…) Projekt ECObox postao je platforma učenja i proizvodnje heterogenošću praksi [Guattari definira heterogenost kao “stalni proces re-singularizacije. Heterogenost je izraz želje, postajanja koje je uvijek u procesu preinake, transformacije i modifikacije u odnosu sa svojom okolinom. Ako se država predstavlja homogenizacijom (makro-političkim konsenzusom), uvijek je u gubitku nasuprot heterogenim formacijama čija jedinstvenost ne može biti predstavljena (mikro-politička rasprava)”.]. Radi se i o stvaranju okruženja u kojem se oblici individualnog znanja mogu razvijati zajedno s vrlo organiziranim oblicima kolektivnog znanja i u kojem različita specijalistička znanja mogu presijecati opće vještine. Ovaj participaticni pristup daje stanovnicima glavnu ulogu u procesu projekta koji vodi samoroganizirani tim. Oni tako mogu neposredno eksperimentirati svojim željama, identificirati svoje prioritete, izraditi svoje vlastite prijedloge popraćeni informacijama, tehničkim znanjima i reprezentacijskim alatima.
Za razliku od određenih alternativnih kulturnih praksi aaa koristi “legalne” procedure okupacije, gospodarenja i upravljanja prostorom, kako bi mogli uključiti dugoročnije procese, koji se ne temelje samo na jednostranim pozicijama, prijeporima i sukobljavanjima, već na suradnji i sporijim procesima. Jako je teško stvoriti suradnje, one su uvijek najkrhkije u društveno nestabilnoj sredini i društvu koje favorizira individualne uspjehe. Prvo pitanje koje proizlazi iz kolektivnog projekta uvijek je: kako proizvoditi zajedničko uza sve individualne pokušaje prisvajanja, a posve poštujući jedinstvenost svakog sudionika?
Snaga želje sudionika osnovna je dinamika u projektu u kojem se radi o aktivnom proizvođenju prostora. Takvoj je arhitekturi upotreba važnija od forme, to je arhitektura koja ne prebiva u zgradama, ogradama i zidovima, već radije u uređenjima, dispoztivima stvaranja rapsoloživosti, mašinama cirkulacije želja… arhitektura “želećih mašima” (Guattari). Ovakva arhitektura proizvodi iskustva, pokreće društvenost sjećanja i imaginacije. Njeni se dispozitivi oslanjaju na jednostavne, inkluzivne, transkulturalne, trans-generacijske geste stvarajući nove prakse koje ponovo pronalaze društvenost te predlažu upotrebu i načine stanovanja i transformacije grada pomoću nomadskih samo-organizacija.
Mikro-politike
Stanovnici su u ECOboxu našli prostor slobode u kojem mogu razvijati svoje inicijative, eksperimentirajući nove upotrebe na sebi samima: interkulturalnost, kolektivno samoupravljanje, politička kritika, operacije izgradnje i gospodarenja, participacija, reciklažni ateljei. Sudjelujući u izradi i upravljanju projektom a zatim preuzimajući inicijativu, korisnici vrta postupno su promijenili poziciju: postali su aktivni subjekti u projektu, subjekti transformacije. Riječ je tako o participaciji koja ne upućuje samo na procese u projektu, već i na “procese subjektivacije” (Deleuze i Guattari). (…)
Jedno od pitanja jest kako integrirati ove momente nepokorene spontanosti u kolektivnom projektu. Nicolas-Le Strat govori o “mikrologiji” ECOboxa, o dvostrukoj logici “intenzifikacije” i “otvaranja” jer tu je i pitanje razine kada se govori o “spontanim i buntovnim” praksama utemeljenima na subjektivnim željama. Cirkulacija želje proizvodi se na “molekularnoj” razini. Guattari govori i o “mikro-politikama želje” i o mikropolitičkoj razini institucionalnog eksperimenta koji subjektima dopušta da postanu želeći subjekti u društvenom polju. [U uvjetima zapadnog kapitalističkog društva koje, po svojoj prirodi, pokušava stvoriti i nametnuti “modele želje”, Guattari predlaže opću mikropolitičku borbu, na način koji intenzivnim mnoštvima dopušta da se oslobode tiranije značenjskog nad-kodiranja. Ono što je, dakle, u pitanju jest poziv na igru mnoštva izraza-eksperimenata, F. Guattari, La Révolution Moléculaire, 1977.]
Ovo “oslobađanje energija želje” događa se kroz “funkciju kolektivnog uređenja društvenog koje ne namjerava ljude uvesti u unaprijed utvrđene okvire. Upravo se u ovom stanju mogu poštivati singularnosti želje”. (…) ECObox cilja urediti kolektivnu ekonomiju “želje za stvaranjem grada” koja istodobno može singularizirati želje stanovnika i dopustiti im da relativiziraju model želje nametnut od strane institucija i medija. To je bila mogućnost za djelovanje u dubini mikropolitičke, dugo pripremane molekularnosti koja stvara veze, ne zaobilazi svoje strahove i nepoverenja, pristupa sukobima i proturječnostima sa svakom mogućnošću…
Svačija arhitektura
(…) ECObox je kolektivno iskustvo onoga što bi bilo arhitektura za svakoga: arhitektura koju izgrađuju “želeće singularnosti”, gotovo nevidljive, čija inventivnost i odvažnost počiva upravo na heterogenosti praksi, na skromnosti korištenih sredstava i odabranih rješenja te na “radikalnom” demokratskom pravu na grad.
(…) ECObox je istovremeno želio biti stvarni “vrt” i metafora određenog prostornog stanja “sretnog i univerzalnog”, koje se veže uz neposredni pristup i dostupno prakticiranje grada: “mjesto mogućeg života”, kako kaže de Certeau, mjesta odakle “moguće” upravo crpi svoj elan. To je heterotopijska radionica, u kojoj se znanje o gradu proizvodi u realnom vremenu, eksperimentalnim međusobnim prožimanjem specijalističkoga i općega znanja. Radionica “u prizemlju grada” u kojoj bilo koji stanovnik može pristupiti i ostalima predložiti kulturni, društveni ili politički projekt. (…)
izbor iz članka objavljenog u časopisu za politiku, umjetnost i filozofiju Multitudes u travnju 2006.