Apolonija Šušteršič

 
Apolonija Šušteršič je arhitektica i vizualna umjetnica. U svom se radu bavi kritičkom analizom prostora često se usredotočujući na procese i odnose između institucija, kulturnih politika, urbanog planiranja i ahitekture. Njen interes nije ograničen unutar okvira fenomenologije prostora, već je uvelike otvoren društvenoj i ekonomskoj prirodi našeg životnog okruženja. Kao polazišta svojih projekata obično provodi opsežna istraživanja specifičnih situacija zatečenih na dotičnoj lokaciji. Rezultat nije tek analitička kritika, već predstavlja prijedlog za budućnost. Apolonija Šušteršič razvija nove mogućnosti i prijedloge s hibridnog stajališta onkraj umjetnosti i arhitekture, a njeni društveno angažirani radovi prirodno poprimaju oblik svakodnevnih aktivnosti. Njena je praksa usađena u interdisciplinarni diskurs i redovito uključuje suradnje s drugim stručnjacima, poput arhitekata, urbanista, kuratora, sociologa itd. Zajedno s arhitekticom i istraživačicom Meike Schalk oformila je operativnu jedinicu koja povremeno producira istraživanja, projekte, akcije i diskusije.

Apolonija Šušteršič trenutno pohađa doktorski studij na Malmö Art Academy Sveučilišta u Lundu, Švedska, te vodi svoj umjetničko-arhitektonski studio u Amsterdamu i Ljubljani. Kao profesorica naRoyal University College of Fine Arts svojedobno je osnovala Odsjek trajne transformacije (Department of Permanent Transformation), mobilnu jedinicu, parazit koji se može priključiti svakoj instituciji koja vrši obrazovnu funkciju.

Apolonija Šušteršič sudjelovala je u brojnim međunarodnim projektima, publikacijama i izložbama, unutar i izvan institucija za suvremenu umjetnost diljem svijeta, kao što su: Moderna Museet Stockholm, Berlin Bienale, Luxembourg City of Culture, Moderna Galerija Ljubljana, Marian Goodman, De Appel, Generali Foundation, Art Museum Sveučilišta u Memphisu, Tirana Biennale 3, Museum van Hedendaagse Kunst Antwerpen (MuHKA), Edinburgh International Festival…
 
Predstavljanje
utorak, 12.05.2009. u 19.00
G-MK | Galerija Miroslav Kraljević
Šubićeva 29
 

Meike Schalk & Apolonija Šušteršič: Brinući o javnom prostoru

Na primjeru umjetničkog projekta u javnom prostoru Garden Serviceu ovom ćemo tekstu propitati mogućnosti i zapreke praksama djelovanja (agency). Projekt Garden Service producirala je umjetnička institucija Common Guild u Edinburghu za izložbu Jardins Publics u okviru Edinburgh International Festivala u ljeto 2007. Projekt se temelji na sudjelovanju zajednice i komunikaciji – uključujući rješavanje sukoba kao i građenje partnerstava – između različitih aktera, od institucija, udruženja do individualnih lokalnih stanovnika.

Izgradile smo privremeni vrt na javnoj parceli u dvorištu zajedno sa stanarima socijalnog stanovanja i članovima stambenog udruženja. Krenule smo od zajedničkog istraživanja zatečene urbane situacije u centru Edinburgha. Prikupljanje informacija i kritička analiza specifične prostorne situacije, njene društvene, ekonomske i političke dinamike, kao i svakodnevne prakse bile su sastavnim dijelom našeg projekta. Participativni proces temeljio se na pitanjima što, kako i od koga je pribavljena informacija, što je rezultiralo ne samo analitičkom kritikom, već je prije svega stvorilo prijedlog za promjenu. Preporučujemo da prakse djelovanja (agency) počnu onkraj intelektualne anticipacije. One su ukorijenjene u djelovanju. U tim akcijama su umjetnik, urbanist, aktivist i svi angažirani uključeni i povezani profesionalno, a djeluju kao građani.

Na projektu Garden Service radile smo otprilike pola godine, često navraćajući u Edinburgh radi prikupljanja informacija i stvaranja kontakata. Već smo se u ranoj fazi odlučile usmjeriti na osebujnu situaciju miješanih javnih i privatnih područja tik uz Royal Mile. Royal Mile je jedna od najslavnijih turističkih destinacija u Edinburghu, a vodi od dvorca do novoizgrađenog parlamenta. U ograđena područja može se pristupiti kroz male ulaze s glavne ceste. Ova prostorna situacija stvara svojevrsni backstage, u kojem se glumci pripremaju za nastup na glavnoj sceni – ulici. Prostori poput Chessels Court, lokacije našeg projekta, su odijeljeni, ali i povezani s Royal Mile. Često ih posjećuju ne samo stanari, već i lokalci i turisti kad se odmaraju ili ručaju dalje od glavne prometnice. Ova situacija mnogostrukih upotreba od strane različitih grupa, insajdera kao iautsajdera, povod je različitim sukobima oko pitanja ostavljenog smeća i buke.

U Chessels Courtu neke zgrade pripadaju stambenom udruženju čiji članovi posjeduju svoje vlastite stanove, a druge zgrade sadrže socijalne stanove na unajmljivanje. Prije nekoliko godina stambeno udruženje je kupilo javni dio Chessels Courta, prolaz uz jednu od njihovih zgrada, ogradilo ga i preuredilo u vrt, tako ga odijelivši iz javne sfere. Najmoprimci socijalnih stanova nemaju načina da kupe javne dijelove terena; unatoč tome upravo je stanar socijalnog stanovanja započeo, vrlo plaho i ilegalno, obrađivati vrt na javnom mjestu, kad smo odlučile raditi s Chessels Courtom. Vrtlarske savjete dobio je od gospođe iz stambenog udruženja koja je bila uključena u izgradnju prvog vrta koji sad pripada stambenom udruženju. Usprkos postojećim klasnim razlikama među različitim grupama u Chessels Courtu ovdje se dogodilo partnerstvo kroz dvije stambene grupe i jaka želja da se stvari uzmu u svoje ruke i da se napravi razlika.

S projektom Garden Service uselili smo se u već postojeće aktivnosti. Pozvali smo susjedstvo na javnu raspravu u obližnju općinsku dvoranu da vidimo ima li još stanara koji bi se uključili u transformaciju javnih prostora na njihovim terenima. Otkrile smo sukobe među različitim grupama, poput supotnih stajališta o dizajnu i sigurnosnim pitanjima. Zajedno sa stanarima otvorili smo diskusiju o privatnoj brizi o javnim prostorima. Postavljajući pitanje legalne-ilegalne situacije vrtlarenja na javnom zemljištu nadležnim organima tražili smo dozvolu da izgradimo vrt u Chessels Courtu. Nakon početnog odbijanja i nešto pregovaranja dobili smo dozvolu za privremeni vrt za vrijeme trajanja izložbe. Tijekom faze planiranja i instaliranja koja je uslijedila našu smo ulogu shvatile kao ulogu posrednika u procesu samoorganizacije. Naš je program bio podrška i proučavanje transformacije mjesta i zamjene njegova identiteta s obzirom na različite slojeve društvenih i pravnih odnosa, a koje ćemo ovdje raspraviti u odnosu na participaciju, agonističku pluralnost, prisvajanje prostora te izvođenje i performativnost, koristeći pojmove i koncepte Patricka Geddesa, Chantal Mouffe, Henri Lefebvrea i Judith Butler.
 

Prostorni pregovori

Garden Service inspiriran je djelom biologa i urbanista Patricka Geddesa (1854 – 1932), nekadašnjeg stanara Royal Milea. Geddes je projektirao mrežu od 75 vrtova, a nekolicina ih je podignuta na različitim zemljištima duž Royal Milea na prijelazu 19/20. st.¹ Geddes je bio čvrst zagovornik vrijednosti vrtova kao društvenih mjesta i vrtlarenja kao vremena utrošenog za opće dobro. Bio je anarhist, prijateljevao s anarho-geografima Peterom Kropotkinom i Eliséeom Reclusom s kojima je dijelio ideje o društvu temeljenom na prirodnim principima evolucije. Umjesto progresa kroznatjecanje, kakav nalazimo u stajalištima društvenih darvinista i liberalnih ekonomista toga vremena, svijet prirode i svijet društva mogu se razvijati samo suradnjom. Iako je u prvi plan stavljao urbano planiranje kao povod za suradnju temeljenu na principima radikalne demokracije i participacije, Geddes je odbacivao sustav predstavničke demokracije jer je strahovao da će se s različitim političkim strankama društvo raspasti na različite konkurentske grupe. Iz Geddesovog društvenog koncepta začudno izostaje ono političko, kako ga shvaća politička teoretičarka Chantal Mouffe: mogućnost “dimenzije antagonizma koja je inherentna ljudskim odnosim”. Mouffe razlikuje ‘političko’ od ‘politike’ koja “označava set praksi, diskurza i institucija koje teže uspostavljanju određenog poretka i organizaciji ljudske koegzistencije u uvjetima koji su uvijek potencijalno konfliktni jer su pogođeni dimenzijom “političkog”.²

Negirajući konflikt Geddesova se politika zbiva u formi objedinjavajućih praksi vrtlarenja i u teoriji urbanog planiranja – jer zapravo nikad nije imao priliku da je testira. Vrtlarenje i urbano planiranje izražavaju i vođeni su direktnim akcijama čitavog susjedstva i zajedničkim estetskim iskustvima prirode i umjetnosti kroz šetnje, izložbe i inscenacije ili izvedbe. Iako se Geddesove koncepcije dobrog društva temelje na kolektivnim kulturnim iskustvima, procesima kojima se društvo emocionalno povezuje i reprezentira, a koji se u velikoj mjeri događaju u javnom prostoru, nema ni spomena ili prostora za (klasnu) brobu, konflikt ili antagonizam, kao što bi se moglo očekivati. U Geddesovim konstrukcijama društva ima radikalnih misli, kao što je isticanje zajedničkih praksi i kolektivno djelovanje, koji bi se mogle opisati kao oblik ovlaštenog, odgovornog i angažiranog, pa i strastvenog, građanstva. Problematično je to što ih nikada nije razvio iznad pukog idealističkog narativa i što je odabrao da zanemari tenzije koje bi se mogle pojaviti u procesima kolektivnog djelovanja u javnoj sferi. Jer u anarhističkom Geddesovom javnom prostoru nema konflikta, nema legalnih granica, pravila ili regulacija kojima se treba povinovati, prostor oblikuju i određuju prirodne granice i svakodnevna kultura. Preuzele smo ovu nerazvijenu misaonu nit. Projekt Garden Serviceotkriva mogućnosti i probleme samoproizvedenih aktivnosti. S jedne strane pokazuje otvore, a s druge upućuje i na ograničenja, kad se izazove tijelo legalnih regulacija koje je u prvom redu ustanovljeno kako bi štitilo javni prostor.

U Proizvodnji prostora Henri Lefebvre upućuje na sljedeću paradoksalnu situaciju: kako bi se zaštitio javni prostor, i pojedinci u njemu, prostorom vladaju pravila i regulacije. Situacija stvorena kako bi se spriječilo povrjeđivanje uvijek se imanentno gradi na sili koja ograničava korištenje toga prostora. Nasuprot ovoj apstrakciji prostora Lefebvre ističe aktivnost koja formira društvene prostore –prisvajanje prostora. U praksi ovo znači da uvijek postoji prostorni sukob između dominacije i prisvajanja, kao i u slučaju ilegalnog ili gerilskog vrtlarenja.³ S jedne strane, država i njeni zakoni nikada ne mogu u potpunosti kontrolirati javni prostor od prisvajanja, s druge strane tom prostoru uvijek prijete represije. No Lefebvreu je važan spomenuti društveni prostor, dakle prisvojeni prostor koji otvara mogućnost kontrakulture ili kontraprostora jer može pružiti alternativu postojećoj situaciji.⁴ To nije daleko od Geddesovih prijedloga za kolektivno djelovanje, iako Geddes prostor i mjesto ne smatra produktom političke borbe ili opozicije javno/privatno kao Lefebvre, već ih vidi oblikovane i određene prirodnim značajkama koje prirodno razvijaju kulturne konvencije. Nasuprot svakom esencijalizmu te vrste, Lefebvre sukobe razmatra u marksističkim terminima, kao kvalitetu, a ne kao problem. Društvo stvara utopijski potencijal koji se može opisati samo pomoću kontradikcija između mogućeg i nemogućeg.

U projektu Garden Service tražili smo od vlasti dozvolu za izgradnju vrta na javnom zemljištu koje je već bilo u transformaciji. Takozvanu ‘opservacijsku platformu’, nekoć institucionalno zelenilo koje je 1980-ih zabetonirano, trebalo je nanovo postaviti, sada kao vrt. Najprije je naš zahtjev bio odbijen uz napomenu da bi izgradnjom vrta platforma mogla pretrpjeti strukturalne probleme. Nakon dokazivanja da je tamo nekoć već bio vrt i nekoliko rasprava dobili smo privremenu dozvolu za vrijeme trajanja izložbe.

Iz konstruktivističke perspektive zakon se uvijek usmjerava prema mjerama koje ograničavaju kompleksnost života. Ovo omogućava odluke orijentirane na opća pravila i u totalitarnom diksurzu. Stoga s jedne strane zakon ne uspijeva uzeti u obzir kompleksnost društvenih činjenica – uključujući i pravo na razliku i heterogenost. Međutim, ovo pravo se ne ignorira, već je učinjeno dostupnim sudovima (institucijama), kao i građanima, iako postoji razlika u moći između legalnih i individualnih istupanja.⁵ Judith Butler u Excitable Speechkritizira proizvodni potencijal državnog zakona kao represivan. Pritom se ne fokusira toliko na normativni poredak, na postojanje samih zakona, kao što to čini Lefebvre, već na implementaciju ili interpretaciju zakona.⁶ Slijedeći njen prijedlog performativne repeticije kao sredstva za uspostavljanje normi i za njihovo transformiranje, zakon nije tek zadan, već se o njemu može pregovarati. Konstruktivistička perspektiva, dakle, mora prepoznati mogućnosti stvaranja drugog diskurza zakona.⁷ Diskurza koji može osloboditi, promijeniti značenja i probiti postojeće poretke, a koji je otvoren.⁸ Sukob može postati forum za promjenu, onda kada se norme ne ozakonjuju i uvijek iznova doživljavaju tek repetitivno i performativno, već kada se zamjenjuju i mijenjaju.

Zajedno sa stanarima Chessels Courta odlučili smo uvrstiti neke jednostavne urbane elemente oblikovane tako da prostor učine raspoloživim za korištenje, ne samo za susjede bez privatnog vrta ili vanjskog prostora, već i za ostale lokalce, kao i za strance. Postavivši stepenice koje vode zelenoj površini i dobavivši set pokrivača za piknik, podržali smo već postojeće aktivnosti. U sklopu radionice pod vodstvom profesionalnog vrtlara, uz sudjelovanje stanara iz obaju zgrada, vlasnika i najmoprimaca Chessels Courta, instalirali smo privremeni vrt s jestivim biljkama u pokretnim kontejnerima. Platformu smo opremili s velikim stolovima i klupama izrađenim po mjeri. Vrt je otvoren ponovnom inscenacijom vrtne zabave prema instrukcijama starije gospođe koja je nekoć organizirala takve proslave svakog ljeta uz potporu većine stanara, sve dok nije postala prestara da preuzima takvu odgovornost. Nakon otvorenja vrta uslijedila je serija nedjeljnih razgovora uz čaj s vrtoljupcima i stručnjacima, koja se oglašavala na stablu u vrtu.⁹
 

Umjetnička praksa kao praksa djelovanja (agency)

Garden Service je participativni umjetnički projekt kojeg čini proces pregovaranja sa sudionicima i vlastima, a ne vrt kao objekt po sebi. Što ovo znači za praksu djelovanja (agency)? Prema povjesničaru umjetnosti i kritičaru Grant H. Kesteru društveno angažirane i kritičke umjetničke prakse 1960-ih i 1970-ih “često se usredotočuju na internu kritiku umjetničkog djela, [koju šire] na set pozitivnih praksi usmjerenih ka svijetu izvan galerijskih zidova, povezujući nove forme intersubjektivnog iskustva s društvenim ili političkim aktivizmom”.¹⁰ Otada su se razvile različite druge prakse koje primjenjuju koncepte u nastojanju da dosegnu umjetničku produkciju u kojoj umjetničko djelo kao fizički objekt nije nužno u središtu, već je zamijenjeno aktivnošću koja poziva na participaciju imaginarne zajednice.¹¹ Pokušaje da se uokvire društveno angažirane umjetničke prakse nalazimo u ‘konektivnoj estetici’ Suzy Gablik, ‘novom žanru javne umjetnosti’ Susan Lacy, ‘relacijskoj estetici’ Nicolasa Bourriauda, ‘dijaloškoj umjetnosti’ Granta Kestera te u tzv. ‘kontekstualnoj umjetnosti’ i ‘umjetnosti zajednice’. Umjetnički projekti koji se temelje na društvenim procesima radije negoli na estetskim objektima i koji traže participaciju publike doveli su u pitanje okvir tradicionalnih izložbi. S njima je došao i val institucionalne kritike.

Što nam znače svi ovi pojmovi? Zajednički nazivnik za ove suvremenije tendencije može se naći u brizi za specifične društveno-političke identitete sudionika i mjesta.¹² Pojedine suvremene umjetničke prakse razvile su kritičko preispitivanje prostorne problematike.¹³ Projekte su konceptualizirale najčešće na temelju različitih formi akcijskog istraživanja i participacije javnosti kako bi propitali uobičajenu pasivnost, ne-aktivnost ili strogo regulirano ponašanje u procesu planiranja. Njihov suradnički, savjetodavni pristup ima duboke i složene korijene u povijesti community arta i kulturnog aktivizma. Ove su prakse najčešće interdisciplinarne. Pozivaju na suradnju ili su ih već složili profesionalci različitih znanja i iskustava, praktičari i teoretičari. Često ih se naziva prostornim praksama što označava i kritičku analizu prostornih odnosa i različite oblike intervencionističkih strategija koje osmišljavaju profesionalci i ne-stručnjaci. Postavljaju pitanje zajednice, a djeluju kao agencija.

Kao što je već spomenuto, ‘participacija’ je postala ključna riječ i strategija za funkcioniranje različitih prostornih praksi. Mogli bismo opisati mnoge načine funkcioniranja i varijacije socijalne interakcije u odnosu na pojam participacije od uključivanja javnosti u raspravu putem tradicionalnih izložbi ili drugih oblika objavljivanja do direktnog pozivanja u suradničke kreativne procese koji uspostavljaju dijalog. U projektu Garden Service uputili smo se na participaciju već tijekom istraživanja. Susreti i razgovori sa stanarima Chessels Courta i drugima u vezi s našim projektom stvorili su specifičnu situaciju u kojoj je došlo do razmjene znanja i informacija kroz ne-pedagoške, dakle ne-hijerarhijske procese, većinom kroz razgovore, sastanke i intervjue jedan na jedan.

Oblik ‘direktne participacije’ kao što je to slučaj u radionici je dalje u procesu uključivao stanovnike u produkciju i stvarao prostor za individualnu kreativnost i dijalog u zajednici. Takav oblik participacije svim je sudionicima pružio osjećaj moći da promijene ono što se činilo teškim, pa i nemogućim, i da pokažu tu promjenu. Odnos opisan kao participacija mogao bi stvoriti uvjete za konstruktivan demokratski razvoj u urbanom planiranju, nešto poput “agonističke pluralnosti” Chantal Mouffe. (…)

Poradi svoje privremenosti format umjetničke izložbe čini nam se posebno korisnim za projekte u zajednici jer – ako su uspješni – obično ih preuzme i nastavi organizacija, grupa ili pojedinac. ProjektGarden Service izgradio je platformu za različito, ponekad i suprotstavljeno mišljenje koja je omogućila dijalog među različitim grupama sudionika, gradskim vlastima i medijima. Sukobi su se pojavili posebno oko pitanja treba li postaviti vrata na ulazu u novi vrt kako bi se zapriječio pristup beskućnicima. I inscenacija zabave također je naišla na otpor kod nekolicine stanara koji su se pobojali da će previše stranaca navaliti na “njihov” teren. Na koncu zabava se dogodila uz nadmoćnu podršku.

Vrt je javni izraz privatne brige i dijeljena korist – javna zelena površina koju su oblikovali i za koju se brinu privatni ljubitelji vrtova. Primjer otvara pitanja o osiguranju i upotrebi zajedničkih prostora u samom centru grada. (…) Privremeni vrt koji je trebao nestati nakon završetka izložbe razvio se dalje. Ušao je u novu fazu. Stanari Chessels Courta nastavili su projekt i dobili stalnu dozvolu. Uklonili su posude i betonske ploče te posadili biljke u prikladne lijehe. Vrt koji smo oblikovali zajedničkim snagama predstavlja stari/novi prototip i podsjeća na Geddesove vrijednosti vrtlarenja. Dijeljenim uređajima on postaje mjesto na kojem se može ostati, služi kao sastajališteinsajderima i outsajderima koje su animirali specifični programi za vrijeme izložbe i festivala. Danas je Chessels Court dijelom Greenyonder Tours programa koji istražuje “skrivene vrtove Royal Milea”.
 

Napomene

¹ Za raspravu o Geddesovim vrtovima Royal Milea vidi: Sofia Leonard, Patrick Geddes and the network of gardens in the Old Town of Edinburgh, razgovori ispod drveta u Chessels Court za Jardins Public, Edinburgh International Festival 2007:www.patrickgeddestrust.co.uk/articlespapers.htm

² Chantal Mouffe, Deliberative Democracy or Agonistic Pluralism, Political Science Series 72, ur. Christine Neuhold i Gertrud Hafner (Vienna: Institute for Advanced Studies, 2000), str. 15, i Chantal Mouffe, Politics and Passions. The stakes of democracy, CDS Perspectives (London: Centre for the Studies of Democracy, 2002), str. 7

³ Henri Lefebvre, The Production of Space (Oxford: Blackwell, 1991), preveo Donald Nicholson-Smith, str. 164-165, 343

⁴ Ibid, str. 387, 349

⁵ Susanne Baer, Inexcitable Speech. Zum Rechtsverständnis postmoderner feministischer Positionen in Judith Butler’s “Excitable Speech”, u: Kritische Differenzen – geteilte Perspektiven. Zum Verhältnis von Feminismus und Postmoderne, ur. Antje Hornscheidt, Gabriele Jähnert, Annette Schlichter, (Opladen: Westdeutscher Verlag, 1998), str. 229-250), str. 276

⁶ Judith Butler, Excitable Speech. A Politics of the Performative(London: Routledge, 1997), str. 65

⁷ Baer (1998), str. 239 

⁸ Ibid, str. 244 

⁹ Velike zahvale prije svih svim predanim stanarima Chessels Courta: Jenny Mollison, našoj izvanrednoj vrtlarici, Davidu Harveyu, stolaru, govornicima na nedjeljnim razgovorima uz čaj: Rolfu Roscheru, krajobraznom arhitektu, Greigu Robertsonu, Edinburgh Communities Backgreen Initiative, Sofia Leonard, Patrick Geddes Centre, Cockburn Association te Anne Jepsen, socijalnoj antropologinji, School of Social and Political Studies Sveučilišta u Edinburghu.

¹⁰ Grant H. Kester, Conversation Pieces. Community + Communication in Modern Art (Berkley: University of California Press, 2004), str. 9

¹¹ Vidi Lucy Lippard, Six Years: Dematerialization of the Art Object(1973) i Trojan Horses: Activist Art and Power (1984) 

¹² Alex Farquharson, citirano prema: Nya relation-aliteter – ett seminarium om kruxen med relationell och interaktiv konst, programski opis seminara, 25.02.2006, IASPIS, Stockholm 

¹³ Na primjer: Ala Plastica u Buenos Airesu, Superflex u Danskoj, Huit Facettes u Senegalu, Ne Pas Plier u Parizu, Ultra Red u LA, Temporary Practices u Chicagu, WochenKlausur u Beču…