Geheimagentur
Momenti koji nas zanimaju…
Situacija i tehnike koje se čine fikcijama, a onda iznenada ipak prođu stvarnosnu provjeru – to su momenti koje tražimo. Politički nam je performans zanimljiv onda kada prekoračuje granice prosvjetiteljstva i simboličke politike u smjeru ‘instant zadovoljstva’. Naše strategije potiču nastajanje neke druge stvarnosti u malom, one ne potvrđuju stari svijet u kritičkoj gesti. Bez obzira radi li se o pažnji ili novcu: tražimo izlaze iz logike oskudice. Stoga se Geheimagentur socijalizirala i kao slobodno ime stoji svakome na raspolaganju. Samo je jedno pritom važno: Nitko ne zna tko joj pripada, a tko ne – pa ni mi.
www.geheimagentur.net
Predstavljanje i razgovor s umjetnicima
ponedjeljak, 19.03.2007. u 19.00
polukružna dvorana &TD-a
SC, Savska 25
PROJEKTI
Die Wunder von Bochum (Čuda iz Bochuma)
21 dan Geheimagentur u Bochumu traži čuda. Pritom, usprkos svakoj romantici, još uvijek ne zna što je to zapravo čudo, pa i to postaje dijelom potrage. No zato zna kako traži: u centru Bochuma otvorena je postaja za zaprimanje čuda – nekadašnja trgovina odjećom za dame – a stanovnici se pozvaju na sudjelovanje: pomoću oglasa u novinama, novinskih članaka i vanjskog djelovanja postaje. Osim toga, tim tragača za čudima (u specijalnoj opremi i, naravno, s čudo-mobilom) svaki je dan išao u istraživačku turu gradom…
Istodobno se u knjigama i filmovima i dalje traži definiciju čuda. Video-dnevnik dokumentira sve postaje potrage i svakom od ljudi, koji su pomogli u potrazi, daje riječ. Sve indicije i tragovi svečano su prezentirani na otvorenju Ruhrtriennale.
Bank of Burning Money
Uz potporu Schauspiel Frankfurt Bank of Burning Money je svakom klijentu/ici dala jednu gratis novčanicu – do isteka zaliha. Ali: ne mislite na to za što vam novac zapravo treba i gdje opet nedostaje. Budite ovaj put brži od oskudice. Jednostavno pomislite: novca ipak ima dovoljno! Poslužite se našim spaljivačem i vlastitim rukama spalite novčanicu. Slavite slobodu novca. Pepeo pepelu: Rasipnost svima – money to burn!
asche zu asche (Pepeo pepelu)
Gesta spaljivanja novca je stara, skandalozna, magična i banalna. Više od bilo koje druge otvara pitanje ‘čemu’? Odgovora je puno: novac se spaljuje kako bi se žrtvovao precima, kako bi se kritizirao robni fetišizam, kako bi se privukla pažnja pa i kako bi se time zaradilo još novca. No može li spaljivanje novca danas biti formom političkog djelovanja? Pomaže li nam to da nađemo izlaz iz logike oskudice? Geheimegentur predstavlja modele spaljivanja novca, primjere iz religije, gospodarstva, umjetnosti i politike te poziva na oponašanje.
Ovo bi moglo funkcionirati u praksi, no funkcionira li u teoriji?
politika/umjetnost/istraživanje – ulančavanje Geheimagentur
Ideja za sastavljanje teksta: pisati preko poimanja prakse grupe Geheimagentur te potom riječ ‘praksa’ pretraživačem zamijeniti riječju ‘teorija’.
I. “Mi smo teorija, vi ste praksa”…
Geheimagentur dijeli honorar koji su dobili za ovaj nastup i odlučuje se protiv opcije da sami spale novac. Na ovaj načim show postaje prostor propitivanja u kojem mnogi mogu okušati gestu spaljivanja novca u njenim različitim fasetama: kao ritualni, umjetnički, ekonomski, politički akt. Postoji li prolaz iz spaljivanja novca kao slijepe ulice radikalno ljevičarske akcije u drugu, kompleksniju praksu? Iz negacije ekonomije u logiku darivanja?
Prolazi, koji vode iz ćorsokaka prepletanja ljevičarske teorije i prakse, predmetom su istraživanja grupe Geheimagentur; radi se o malim taktičkim pomacima koji dopuštaju da se komunikacijska gerila promišlja korak dalje – pa i tamo gdje je nevidljiva, nedopuštena.
II. Bijeg iz teorije
Teško je formulirati teoriju Geheimagentur, jer Geheimagentur počinje kao bijeg iz teorije i njenog kritičkog nasilja. Naći se na treningu performansa pod nazivom “Agencija za istraživanje akcija” – to znači prenijeti instrukciju u javni prostor: bez pritiska za originalnošću i prije svega mogućnost da se neka zajednička praksa bez pitanja stavi pred teoriju, praksa koja u javnom prostoru uvijek nalazi slučajne suborce i gledatelje preko plota, neočekivane saveze. Međutim: što je veća bila “Agencija za istraživanje akcija”, to je jači bio pritisak da se identificira analizama i programima, da se ustanove neujedinjivosti, da se razlikuju članovi od ne-članova. Sudski je postupak započeo. Osnivački dokument Geheimagentur je stoga ujedno i dokument raspuštanja:
“Trening performansa znači učiti djelovati kao dio otvorenog kolektiva, kao dio kolektva koji se ne može reprezentirati, koji ne poznaje identitet, program, zajednički proizvod. S obzirom na radikalnu otvorenost da se na određeni način zajednički djeluje, a da se ne popusti prisili da se zajedništvo prikazuje i zastupa te prema tome definira preko sankcija i isključivanja, to je ono političko performansa, to je open source politika. Drage agentice i agenti – prozivamo vas: zaštitite agenciju! Ona je u opasnosti. Svaki put kad je se ispituje što jest, što može, gdje pripada, tko zapravo čini agenciju, funkcionira li, donosi li kome što, što smjera, tko sudjeluje, a tko ne, ona trpi štetu kao politički performans. Naš problem nije u tome što nije pouzdano tko je i što je agencijja, već u tome što u trenutku previše njih pokušava u njoj naći odgovor o kojem će ovisiti njihovo djelovanje, u kojemu traže sigurnost s kojom će uspostaviti račun i to uvijek nanovo.
Jedno je jasno: Krajnje je vrijeme za bijeg. Agencija zaranja, ona nestaje, postaje nevidljivom, postaje tajnom agencijom (Geheimagentur). No je li to kraj? Pa znate kako je to s tajnim organizacijama – hijerarhijske strukture su opasnost. Što automomnije djeluju pojedine ćelije, to bolje. Međusobno razumijevanje mora se nanovo pronaći. Agentice i agenti– prepušteni ste sebi, ali niste sami! Stoga upute za trening glase: Pošaljite obavijesti drugim ćelijama! Primajte obavijesti od drugih ćelija.”
Put vodi u podzemlje. Geheimagentur nije grupa koja se suprotstavlja teoriji, analizi i programatici, ona radije uopće nije grupa. Ili pak: raštrkani, otvoreni kolektiv čija su toerija i program tako tajni da nitko ne poznaje sve dijelove.
III. Istraživati ekonomiju pažnje
“Pošaljite obavijesti drugim ćelijama! Primajte obavijesti od drugih ćelija!” – ova posljednja uputa za trening stavljena je u promet u priredbi u hamburškom kazalištu pod nazivom “poštovanje: dati ono što nemamo”. Od honorara su kupljene ulaznice za tu večer i pokrenuti ‘lanci poštovanja’: sedam osoba (a potom mnogi drugi) dobilo je sljedeće pismo:
“Dragi xy,
nije prošlo nezapaženo da Ti u ekonomijama novca, moći i slave ne težiš maksimalizaciji profita. Naprotiv, Tvoja se igra odlikuje zaobilaženjima, odbijanjima i rasipnošću. To je lijepo. Tvoje subverzivne prakse i gerilske taktike, Tvoj stil otpora uvijek iznova pobuđuju nadu.
– poštovanje –
Na posebnu preporukomu xy-a odat će ti se počast kao obećavajućem suborcu. Ovo osobno odavanje počasti dogodit će se u kazalištu dana x.x. Osim toga organizacijski komitet očeuje Tvoj prijedlog: Koga preporučaš kao obećavajuću suborkinju, odnosno obećavajućeg suborca? Kome treba zajedno s tobom odati počast?
S tajnim pozdravom
Geheimagentur”
Tada je Geheimagentur intervjuirala sve “poštovanja vrijedne osobe” te ih pitala o razlozima njihova prijedloga za svakog sljedećeg počasnog gosta. Tako su nastale video-laude koje su i prezentirane iste večeri. Uvodno je Geheimagentur u Velikoj dvorani kazališta objavila najnovije spoznaje:
“Onaj tko se hoće etablirati u društvu spektakla, mora svoj rad povezati s nekim imenom i inzistirati na važnosti ove veze. Kultura i politička kultura su tako organizirane da se pažnja i poštovanje pretvaraju u socijalni kapital: Onaj tko je jednom svrnuo pažnju na sebe, ima dobre šanse da će ga se opet, a onda opet i onda nekada ničim izazvano držati važnim. I ova akumulacija dolazi s oskudicom; i ovaj je kapitalizam krajnje odvratan.
Kakve šanse tu ima otvoreni kolektiv? Koji kazališni resursi stoje na raspolaganju jednom otvorenom kolektivu? Je li moguće tako preokrenuti reprezentacijski prostor kazališta da nadalje stvara i dijeli pažnju, umjesto da je smanjuje i akumulira?”
Iako su Geheimagentur i “poštovanje” nastali najprije kao reakcija na interno nasilje ljevičarskih kolektiva, sada se ispostavilo da je struktura Geheimagentur prikladna i kao alat za obradu one ekonomije pažnje u koju stupa onaj tko kao umjetnik ‘stvara ime’. Ne samo da se “poštovanje” samo usmjerilo protiv nedostatka pažnje. Anonimnost Geheimagentur morala se susresti s daljnjim problemom: čim umjetničkim akcijama uspije da većem broju ljudi otvore područje djelovanja, postavlja se pitanje tko akumulira kulturni kapital koji je privredio ovaj kolektiv. Odgovor je jasan: umjetnik ili grupa koji/koja potpisuje akciju – slično poduzeću – grabi i kulturni kapital. Upravo ovim mehanizmom ‘politička’ umjetnost performansa može se etablirati na umjetničkom tržištu. Anonimnost Geheimagentur iz ovih se razloga približava nekoj vrsti socijalizacije: svi, koji u bilo kojem obliku sudjeluju u nekoj akciji Geheimagentur – pa i kao gledatelji – imaju pravo i mogućnost da ukažu na svoje su-autorstvo. Dok je u tijeku akcije ‘zabranjeno’ javno se uprizoriti kao ‘kreativni vođa’ cjeline, u načelu je svima dopušteno da u prijedlozima i natječajima sve akcije Geheimagentur reklamiraju u svoje svrhe te koriste odgovarajući kulturni kapital.
IV. Definalizirane taktike: tražiti afirmaciju
“Otvorenom kolektivu dati prostora za ulančavanje” ili “zatečene resurse koristiti za uvećavanje, a ne za oskudijevanje” – za Geheimagentur razlika teorije i prakse mijenja se u kontinuum taktika. Taktika koje ne slijede nikakav jasan cilj, točnije: taktika koje uvijek i sam cilje čine sredstvom. Kako izgleda istraživanje u polju definaliziranih taktika?
Čini se da je najbolji moment priredbe “poštovanje: dati i ono šro nemamo” u otvaranju pisma: Ono što se u njemu može pročitati je u određenom smislu previše lijepo da bi bilo istinito. Čini se šalom ili fikcijom, no ipak se potom pokaže stvarnim događajem. Ne može se više raditi samo o tome da se negiraju postojeći loši uvjeti, već istodobno i povrh toga o tome da se otvori mjesto nastajanju novih stvarnosti. U centru Frankfurta, pod tornjevima Deutsche Bank, stoji transporter novca, pred kojim piše:
! Novac gratis ! Bank of Burning Money ! Novac gratis !
Za korištenje njenih usluga Bank of Burning Money svakom korisniku daje jednu pravu novčanicu! Postanite klijentom: spalite novčanicu u našoj mobilnoj spalionici novca!
Bank of Burning Money je ulična verzija “Pepela pepelu”, a ona drži svoje obećanje: Novac je pravi, i zaista je gratis. U centru ekonomije i potrošnje prolaznici se koriste svojim pravom na rasipnost. Doduše, upravitelj Deutsche Bank je upravo proglasio novi rekord u prometu i istodobno veliko smanjivanje radnih mjesta. Nisu samo u Frankfurtu bili ljuti – iznenada se činilo da Bank of Burning Money ne ‘traži više afirmaciju’, već štoviše da slijedi figuru kritičke pretjerane afirmacije.
U slučaju Bank of Burning Money pitanje je glasilo: kako figuru kritičke pretjerane afirmacije učiniti propusnom za jedan uistinu afirmativni moment? Čini se da ovdje valja prije svega tražiti strategije ovlaštenja: Ovlašćuje li nastajuća alternativna stvarnost samo glavne pokretače, hoće reći, ovlašćuju li oni u prvom redu sami sebe? Ili ona ovlašćuje također i u prvom redu sudionike koji ne sudjeluju? I ne znači li to također da treba izbjegavati bitne informacijske nesrazmjere između izvoditelja i sudionika, prije svega informacijski nesrazmjer u korist prvih?
Taktika ‘traženja afirmacije’ brusi se u ophođenju s pitanjem o ovlaštenju – i to ne samo u političkom, već i u estetskom pogledu. Ona ideju nevidljivog kazališta (a time ujedno i estetiku građanskoga teatra) postavlja na noge: obje su forme u načelu fiktivne, no pritom ipak pokušavaju, pa makar i prolazeći začudnosti svih vrsta, djelovati što je moguće stvarnije, odnosno autentičnije. Geheimagentur postupa upravo suprotno i daje se u potragu za akcijama koje djeluju poput fikcija, no onda ipak – začudno – prolaze stvarnosni ispit.
V. “Onaj tko ne vjeruje u čuda, nije realist.”
U radu “Die Wunder von Bochum (Čuda iz Bohuma)” ova je potraga postala performansom. Jer ono što se čini fiktivnim a ipak je realno, nije li to čudo? U ljeto 2005. Geheimagentur je u centru Bochuma otvorila “postaju za zaprimanje čuda” te time proizvela nešto što se činilo fiktivnim a ipak je bilo realno.
U istraživačkoj tradiciji potrage za čudima ne radi se nikako samo o čudima u religijskom smislu. U ranom novom vijeku kao čuda su vrijedili i neobični objekti, na primjer kamenje s magnetskim silama, životne forme koje su postojale s onu stranu važećih pravila ili rani električni uređaji. Već je Aristotel označio ‘čuda’ kao uzrok svake filozofije. Čudo stoji i na početku novinarstva.
Kao drugo: čudo oslobođenja iz naoko bezizlaznih situacija. Uistinu, u tih 21 dan našli su mnoge ljude čija se potraga za čudima može shvatiti kao pokušaj izlaska iz neke nepodnošljive situacije: čovjek koji je čitav svoj život posvetio pripremama jedne jedine savršene plesne večeri.
Kao treće, Geheimagentur je težila čudima umnožavanja darivanjem: “dati ono što nemamo”. Tijekom potrage je postalo jasno da umnožavanje darivanjem općenito odgovara logici čuda. Tisak je uvijek iznova pitao hoće li i kako provjeriti istinitost čuda koja su im ispričana. Istina, ili preciznije rečeno očevidnost nekog čuda ne mjeri se time može li se ono preslikati u reprezentaciju vjernu činjeicama, dakle, prepričava li pripovijest o nekom čudesnom događaju prošla zbivanja uistinu istinito. To ne znači da se čudo reducira na anegdotu čija bi istina i stvarnost bili posve irelevantni. Očevidnost čuda mnogo više ovisi o trenutku njegove predaje. Mogli bismo reći: čudo nije prethodni događaj koji postoji neovisno o ovom trenutku njegova priopćenja. To znači da se priopćavanjem iznova stvara, da se umnožava. A to opet znači: čudo rijetko dolazi samo.
Novalis je rekao da čuda nastaju kad se susretnu dvije nevjerojatnosti. Ovo je važna uputa s obzirom na paradoksalnu logiku potrage za čudima: potraga za čudima počinje time da same sebe učinimo što nevjerojatnijima. No povrh toga vrijedi sljedeće: što je vjerojatnije da ćemo naći čudo, to je ujedno nevjerojatnije. A u ovoj figuri preokreta leži trik koji vodi neočekivanom umnožavanju čudesnoga.
“Sebe učiniti nevjerojatnim” – upravo ovo žele označiti kao politiku potrage za čudima. Čudo nije samo čudo kojemu se jedino možemo nadati, dok se inače moramo pomiriti s prilikama. Kad je nevjerojatno i postaje sve nevjerojatnije da se politički razvoj okreće boljemu, tada potraga za čudima pokušava prodrijeti u logiku nevjerojatnoga, pronaći, hraniti i međusobno povezati polja nevjerojatnosti.